U mom srcu mazurka

U mom srcu mazurka

Može li se Hrvatska usporediti s Poljskom u svojim eventualnim kulturnim ponudama u zapadnom svijetu? Ni govora! Ali mogla bi se barem time nadahnuti. Za vrijeme Jugoslavije hrvatska je kultura bila zastupljenija u Njemačkoj nego u posljednjih deset godina nakon državnog osamostaljenja

Sredinom ožujka u Darmstadtu proslavljena je dvadeseta obljetnica Njemačkog poljskog instituta, koja je bila zabilježena u mnogim njemačkim medijima, premda je u kulturnoj javnosti ta ustanova malo poznata. Spiritus movens tog instituta njemački je publicist i prevoditelj Karl Dedecius, koji je prevodio i hrvatsku poeziju. Početak instituta u secesijskom gradu Darmstadtu bio je vrlo skroman. Zahvaljujući činjenici da Nijemci osjećaju veliki povijesni dug prema Poljskoj — dovoljno je podsjetiti na njemačko sudjelovanje u tri podjele Poljske kao i u Hitlerovu genocidu nad Poljacima i Židovima u Drugom svjetskom ratu — grad Darmstadt darovao je Dedeciusovoj ustanovi divnu zgradu, a troškove djelovanja instituta podijelile su njemačka i poljska država. Na proslavi dvadesete obljetnice instituta sudjelovali su, među ostalim, i poglavari dviju država Johannes Rau i Aleksander Kwasniewski.

Hrvatska se ne može usporediti s Poljskom?

Tijekom svoga djelovanja kao posrednika između poljske i njemačke kulture institut u Darmstadtu preveo je i uključio u njemačko knjižno tržište (riječ je o oko sto milijuna ljudi kojima je njemački materinski jezik) oko tisuću poljskih knjiga, uglavnom iz lijepe književnosti, ali i drugih s kulturnim sadržajima. Taj golem posao svladavali su poljski i njemački ljudi duha. Institut je inicirao predavanja, kazališna gostovanja i kinopredstave diljem Njemačke. Tako će od travnja do listopada u najnapučenijoj njemačkoj pokrajini, Sjevernoj Rajni — Vestfaliji, biti održana kulturna manifestacija Polen erlesen (Čitajući Poljsku) tijekom koje će pedesetak poljskih autora čitati svoje radove u četrdeset i jednom gradu. Osim toga Poljska će tih šest mjeseci nastupiti s izložbama, kazališnim i filmskim predstavama te koncertima, a sve će to doživjeti vrhunac na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni u listopadu, na kojemu je Poljska država gost.

Poljska je i prije u Njemačkoj smatrana jednom od najzanimljivijih kulturnih nacija istočne Europe. Nijemci su imali prilike diviti se poljskim filmovima i plakatima, kazališnim gostovanjima i nastupima njezinih intelektualaca, koji su bili pokretači glasovitoga sindikalnog gibanja Solidarnošć. Nitko iz bivšeg istočnog bloka nije bio tako uspješan u plasiranju svoje kulture na uglednomu njemačkom kulturnom tržištu kao Poljska. Iz Rusije su u Njemačku dolazili disidenti, iz Čehoslovačke dječji filmovi, iz Mađarske glazbenici, a iz Poljske kulturna elita, uglavnom kršćanske orijentacije, čija su djela bila vrijedna i izvan hladnoratovskoga nadmetanja između Zapada i Istoka.

To je potvrđeno činjenicom da je njemačka zainteresiranost za kulturne proizvode država bivšega istočnog bloka nakon njegove propasti naglo splasnula, osim u slučaju Poljske. Tko danas govori o djelima ruskih disidenata? Nitko. Ali poljski kulturni nastupi u Njemačkoj dio su njemačke kulturne ponude ovog ljeta kao nikad dosad. Prave vrijednosti nadživljuju političke datosti.

Može li se Hrvatska usporediti s Poljskom u svojim eventualnim kulturnim ponudama u zapadnom svijetu? Ni govora! Ali mogla bi se barem time nadahnuti. Za vrijeme Jugoslavije hrvatska je kultura bila zastupljenija u Njemačkoj nego u posljednjih deset godina nakon državnog osamostaljenja. U Njemačkoj su gostovali Opera HNK-a iz Zagreba, Zagrebački solisti, Ruža Pospiš-Baldani, kratkometražni filmovi na festivalu u Oberhausenu, izvođene su opere Gotovca i Kelemena, Meštrović je imao samostalnu izložbu najboljih djela, na njemački su prevođeni (ponajviše u DDR-u) mnogi hrvatski pisci, između Zagrebačke RTV i Drugog programa njemačke televizije ZDF-a postojala je dugogodišnja plodna suradnja...

Dakako, sve se to zbivalo u jugoslavenskom okviru, ali hrvatski su autori ipak nastupali pod vlastitim nacionalnim imenom. Znalo se odakle tko potječe. Može se reći da su hrvatski kulturni nastupi u Njemačkoj bili najuspješniji u usporedbi s nastupima ostalih naroda SFRJ-a. Doduše, Srbi su imali Andrića i Bulatovića, kazališnu družinu Ljubiše Ristića iz Novog Sada, vrlo uspješne u njemačkom kulturnom životu, no, summa summarum, hrvatski su kulturnjaci bili barem brojčano snažniji u njemačkim kulturnim kalendarima.

Sve je to, čini se, ishlapljelo nakon uspostave državne neovisnosti. Ali moramo biti pravedni: Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder i Miljenko Jergović objavljuju djela u njemačkim prijevodima, Šnajdera igraju na njemačkim pozornicama, ali ti su prodori išli, uvjetno rečeno, autorima bliskim ideološkim kanalima. Oni su nemilosrdno kritizirali Tuđmanov režim i time priskrbljivali naklonost njemačkih lijevih krugova koji još oplakuju propast Jugoslavije. Dosadašnja hrvatska vlast nije maknula ni malim prstom da se na veliko njemačko tržište kulturnih proizvoda plasiraju neki drugi pisci. Zalaganjem marljiva djelatnika veleposlanstva u Bonnu izašle su neke knjige gotovo u vlastitoj nakladi, a jedina institucija bivših njemačkih izbjeglica objavila je prijevod dviju pozamašnih Tuđmanovih povijesnih knjiga, prvu u katastrofalno slabu prijevodu, drugu s vrlo manjkavim popratnim tekstom. Hrvatsko je veleposlanstvo u Bonnu odavno izdalo i dosta dobar bedeker. No mi ga nismo zapazili u njemačkim knjižarama.

Upravo bi vodiči trebali biti prve knjige koje krče put ostalima. O hrvatskim prirodnim ljepotama, turističkoj ponudi i kulturi ima nekoliko izdanja, ali pod imenima naših pokrajina Istre i Dalmacije. Ponekad su u istoj knjizi opisane Istra i Slovenija. No u posljednje vrijeme pojavile su se takve knjige s »pravim imenima« primjerice Hrvatska jadranska obala i Hrvatski otoci. Posebno je lijep i sadržajno gotovo savršen (odreda domaći autori!) vodič Kroatien — Reiseführer glasovitoga kölnskog nakladnika Dumonta. U njegovoj ponudi postoje samo dvije takve knjige o Hrvatskoj, dok se turistički znatno manje razvijene zemlje kao Bugarska, Mađarska, Poljska i Rusija zastupljene s više knjiga, a da o našim takmacima Grčkoj i Turskoj i ne govorimo.

Treba nam plan!

Razmišljajući o gotovo nepostojećoj hrvatskoj kulturnoj nazočnosti u zapadnom inozemstvu, pitamo se: je li u Hrvatskoj dosad bio bilo tko zadužen za to? Zašto hrvatska diplomacija nije otvorila nijedan kulturni institut u inozemstvu? Tko je naslijedio informacijsko-kulturno djelovanje izvan zemlje nakon ukidanja Ministarstva informiranja? Zašto Hrvatska još i ne planira osnovati svoj Goetheov institut? Institucije pod ravnanjem Belja i Bekavaca ne zaslužuju ozbiljno spominjanje; njihovo djelovanje u inozemstvu posve je nezapaženo.

Hrvatska u posljednje vrijeme doživljava politički zvjezdane trenutke. To će trajati onoliko dugo koliko ona bude ispunjavala uvjete euro-atlantskih moćnika. Politika je pokvarljiva roba, kultura ostaje. Posljednji je čas da se u Hrvatskoj okupi društvo stručnjaka koje bi trebalo sastaviti plan hrvatskih kulturnih nastupa u inozemstvu. Trebalo bi otvoriti barem tri informacijsko-kulturna instituta na Zapadu, u New Yorku, Parizu i Berlinu. Neki će vrisnuti kako nema novca. Ako se ukinu neke suvišne ambasade i smanji broj podobnih članova Ministarstva vanjskih poslova, eto novca za kulturu u inozemstvu. Po njoj bismo trebali biti prepoznatljivi.

Dosad su nas pamtili i prepoznavali po već demodiranoj naivnoj umjetnosti i zastarjelim turističkim prospektima. Imamo u inozemstvu uspješnih književnika i filmaša, možemo se pohvaliti slikarstvom i kiparstvom, plakatima i umjetničkim fotografijama, avangardnim teatrom i dizajnom. Dakle, ima dosta građe za ispunjavanje prostora u budućim kulturnim predstavništvima naše republike u inozemstvu. Kultura je, nažalost, roba, a njezino predstavljanje u inozemstvu nemoguće je bez državne pomoći. No, i najbolja državna pomoć neće biti od koristi ako se pokušava plasirati državna kultura; u velikoj konkurenciji zapadnoga kulturnog tržišta uspijevaju samo prave vrijednosti.

Gojko Borić