Transmutacije crtačkoga gena

Transmutacije crtačkoga gena

Miroslav Šutej, Sikion — Motovun, ljetne crtačke vježbe 1999. (Muzej Mimara, do 14. travnja); Ivana Franke, Unutrašnji prostor GF (Galerija Forum, do 27. travnja); Mirjana Vodopija, Crteži žarnom niti (Galerija »Galženica«, do 6. svibnja).

Premda su tri izložbe (Šutej, Franke, Vodopija) u proljetnom zagrebačkom izlagačkom kalendaru likovnih događanja vremenski sinkronizirane, to je samo puki slučaj i plod tehničkih nevolja i terminskih odgađanja. Slučajne ili ne, u srodnostima njihove sintakse raspoznaje se i srodni crtački gen, tako da sva tri primjera obvezuju na promišljanje o sustavnom širenju i razmicanju granica crteža. Komplementarni sadržaji i likovni izričaji troje posve različitih umjetnika i tri različite izložbe potiču raspravu o posebnim i zajedničkim odnosima i relacijama prema samom crtežu. S jedne strane riječ je o njegovu tradicionalnom obliku na papiru i karakterističnom umjetnikovu rukopisnom duktusu (Šutej), o onome koji oslobođen podloge i kadra postaje struktura samoga prostora (Franke) s druge strane, te s treće o onome koji u mraku prostora, poput magijskih znakova, iz žarećih volframovih niti, emanira svoj crtački karakter (Vodopija). Ovome možemo pridodati i četvrti, koji je tankoćutnom mrežom artikulirao oplošje novog-starog galerijskog prostora (Ž. Janjić u Galeriji Nova).

Riječ je o trajnosti na papiru ubilježena crtačkog organizma koji dinamički i strpljivo gradi prostor vlastitog osvještenja (Šutej), kao i o onome koji ustrajava u dijalogu s predvidljivim i manje predvidljivim prostornim i optičkim senzacijama svijetlog (Franke, Janjić) ili zamračenog prostora (Vodopija). Potrebno je pritom izbjeći svaku aluziju podudarnosti, blizine i ovisnosti u kojoj bi Miroslavu Šuteju pripalo vodeće mjesto (u čemu ima neke stanovite istine). Ovdje doduše, treba naglasiti da su i Vodopija i Franke bile studentice u grafičkoj klasi profesora Šuteja te da je Janjić još njegova apsolventica. Ali riječ je zapravo o osobnim morfološki i crtački različitim pristupima fenomenu crteža i stoga međusobno neusporedivim postupcima kojima svaka od autorica izgrađuje svoj tvorački svijet. Više od same srodnosti vidljiva je razlika među njima, pri čemu su samo zajednički interesi oko naravi crteža, oko pitanja njegovih granica, obrisa ili ljubavi prema bjelini, crnini ili praznini.

Miroslav Šutej (Muzej Mimara) kristalično jasno, ludički vedro i rekli bismo istodobno i vragolasto i nevino u crtačkim vježbama iskazuje sve ono što njegov crtež zapravo — jest; duktusna kaligrafija, stenogram i grafem. Mnogolikost dinamičnog rukopisa koji motive makroskopske i mikroskopske naravi rotacijom i implozijama uzgoni i prisiljava na rast po vertikali ili dijagonali prema zgušnjavanju i razrjeđivanju, odvodi do gotovo bestjelesnih ili samo aluzivnih i oniričkih prostora. Tvarni parametri slike — granice kadra i njegovi razmjeri — nestaju. Promatračevo oko prima crtež kao senzaciju nadrealističke naravi. Ponegdje je širokom gestom, kapljom ili razvedenom i klizajućom mrljom nanesena i sama boja. Ona podupire, uznosi, suprotstavlja se, prekriva ili otkriva, kroti ili uznemiruje crtež. Boja je od samoga crteža inicirana i produžena jeka. Spirale, vitice, akcenti, segmenti, elokvencija linije i njezino mucanje, istačkavanje i iscrtavanje u visokoj i niskoj voltaži, posljedica su i stanovitoga crtačkog automatizma kojeg formativna intuicija ludički raspoložena Šuteja — uvijek humorno raspoloženog demiurga — pretvara u cjelinu i sliku. Slika je uvijek nova, rukopis je prepoznatljiv i neiscrpan u mnogolikosti lica koja se iznovice obnavljaju iznenađujući nas tako već desetljećima.

One granice plohe koje je Šutej naponom svoga vrtložnog rukopisa resorbirao i poništio, Ivana Franke posve je napustila iskoračivši svojim crtežom u sam prostor. Izložbom za izložbom, cinizmom mitske Penelope ona prije sljedećega jutra prepušta svoju instalaciju i ambijent tankoćutnom osipanju svoje konačne građe. Naziv izložbe Unutrašnji prostor GF (Galerije Forum) pomalo je dvosmislen. U čistom izbijeljenom prostoru (stropu, podu, zidovima) svaki je arhitektonski istak omotala bijelim tkanjem onemogućivši sjenama kao i danjem ili noćnom svijetlu bilo koji nepredvidivi upad. Ovjesila je konačne niti, obilježivši istodobno kubusni karakter nutrine galerije gustom potkom svojih konačnih tkanja. Labavi uzlovi, tek nježno zamršeni kao signali, fiksiraju ili usmjeravaju pogled, artikuliraju i sugeriraju kretanje. Oni na stanovit način kondenziraju bjelinu i klize postupno se rasipajući po podu. Sve je crtež! Njegovo alkemijsko izbjeljivanje u cilju je supremacije svakoga značenja.

Mirjana Vodopija nam u predgovoru kataloga pragmatično i jasno obrazlaže koncept izložbe, svoje prvobitne namjere, mogućnosti i nemogućnosti realizacije, rezultate. Podrijetlo svoga projekta predstavlja kao minijaturnu studiju o slikama koje rasvjetna tijela — primjerice u interijerima stanova — ostvaruju u kadrovima prozora. Put od tih raskošnih i smiješnih rasvjetnih tijela u prozorima gradskih stanova vodi kroz različite semantičke razine do svjetleće jezgre žarulje, zapravo supstancijalne srčike iz koje emanira linijski crtež žarne niti. I premda je namjera umjetnice i njezine instalacije senzacija svjetlećih grafema žarne niti, kretanje i mijene koje nastaju promjenom jačine svjetla, te tonski ugođaj zamračenog prostora, nije se moguće oteti snazi metafore toga izdvojenoga zviježđa koje i nadalje krasi za Mirjanu poslovična čistoća koncepta. A u cjelini ovoga na početku spomenutog izlagačkog i umjetničkog trojstva nije se na ovom mjestu moguće oteti dojmu najradikalnije dimenzije crteža koji iz crnila i prvobitne massae confusae otkriva žarnim nitima svoje oblikovno prapočelo.

Što naposljetku zaključiti? O različitosti poetika više nego o njihovim srodnostima. O svojevrsnoj obuzetosti linijom pa i onda kada od nje u doslovnom smislu ne ostaje — ništa ili kada se jednostavno pretvara u prostor. O obzirnosti spram prostora u kojem se djeluje, koji se modificira i koji naposljetku, znatno određuje. Ne treba trošiti riječi ni o brižljivosti, nježnosti, obzirnosti koja je svojstvena nekoj nepostojećoj koliko i postojećoj školi.

I naposljetku treba svjedočiti na sva tri (pa i četiri) primjera o tankoćutnosti i zdravoj ambicioznosti objekta, crteža ili ambijenta. Nadasve o širenju samog pojma crteža i njegova odvođenja u druga agregatna stanja i svih onih poetičkih i morfoloških nijansi koje krase učitelja i njegove učenice.

Margarita Sveštarov Šimat