Tracy Chapman, Telling Stories, WEA/Dancing Bear, 11 pjesama/42 min.

Tracy Chapman, Telling Stories, WEA/Dancing Bear, 11 pjesama/42 min.

Još jedan od laganini album Tracy Chapman, kantautorice koja se izborila za svoje mjesto pod suncem. Iako je crnkinja, u njezinoj glazbi teško se mogu pronaći black roots. Osim možda samo malo, pokatkad, podsjeća na gospel, ali samo u mrvicama. Njezini su izvori Joni Mitchell i, što me najviše iznenadilo na ovoj ploči — Cat Stevens. (Danas se Cat zove Jusuf Islami, valjda, a za rata je boravio u Slavonskom Brodu, kao službenik Crvenog polumjeseca i pomagao muslimanskim izbjeglicama. Navodno se sada sprema snimiti novi album. To bih baš volio čuti.) Najbolje dvije pjesme na ploči su prve dvije: naslovna Telling Stories i Less Than Strangers. Dalje sve teče u iskušanu Tracynom stilu. Potrudila se dovesti mnogobrojne glazbenike koji sviraju različite egzotične instrumente, ali svi ti zvukovi kao da su nakalemljeni i nemaju pravu funkciju u aranžmanima pjesama. Htjela je, vjerojatno, proširiti svoj glazbeni izričaj, ali on je ipak najbolji kad se koristi svojim osnovnim instrumentom, akustičnom ili električnom gitarom. Gost na ploči joj je i velikanka country glazbe Emmylou Harris koja joj pomaže pjevati prateće vokale. Za ljubitelje Tracy Chapman neizbježan album, za one druge bolji su oni prvi, a oni koji nikada nisu za nju čuli dobar je i ovaj da ju upoznaju. Tekstovi su ljubavni, najčešće o izgubljenim i neprežaljenim, ali i prežaljenim ljubavima, a ima i malo političkog angažmana (pjesma Paper and Ink). Sve u svemu za lagano mirno slušanje i opuštajuću atmosferu. Dok vas opuštanje ne počne iritirati.

Da me netko krivo ne shvati ovo nije loša kritika. Meni se sviđa Tracy Chapman i drago mi je da još uvijek postoje kantautori. Izgleda da će, jer mnogo je već vremena prošlo, postojati zauvijek. Da bi bili nadahnuće i arhiva za mažnjavanje megazvijezdama. Tako to mora biti.

Krešimir Blažević