Teri Thornton — nova (stara) kraljica bluesa

Povijest je američkoga crnačkog vokalnog jazza i bluesa po mnogočemu specifična i zanimljiva. U njoj valja lučiti žensku i mušku razvojnu liniju, a u ovoj ću se današnjoj kolumni zadržati na zanimljivom dijelu one prve

Žensku razvojnu crtu, koja je od samog početka iz razdoblja dvadesetih godina bila pod snažnim utjecajem crnačkoga ruralnog bluesa, utemeljio je niz važnih imena poput Ma Rainey, Berthe »Chippie« Hill, Mamie Smith-Robinson te napose kraljice bluesa Bessie Smith. Sve su te pjevačice bile ponajprije interpretkinje bluesa. Poslije taj niz nastavljaju ne manje poznate vokalistice; Billie Holiday, Dinah Washington i Ella Fitzgerald, koje već kombiniraju blues i jazz, Ella je primjerice bila izrazita jazz-pjevačica. Niz nastavlja Sarah Vaughan, osjetljiva i osjećajna vokalistica te, što je možda manje poznato, i prva crna pjevačica stila be-bop. Jazz-scena Sjedinjenih Američkih Država golema je, te začuđuje činjenica da u vršnim pozicijama ne samo vokala nego i instrumentalnih solista nema mnogo mjesta. Tako je u sjeni spomenutih vokalistica godinama čamila, primjerice, Betty Carter, koja će kao takozvani underrated, neopravdano zapostavljen, umjetnik tek u zrelijim godinama postići zasluženo priznanje. I baš me sudbina Betty Carter navodi na razmišljanje o slučaju danas jedne od vodećih crnačkih pjevačica bluesa i jazza, Teri Thornton. Thorntonova kao da je uskrsnula iz pepela low down bluesa i klasičnih balada, i to tek devedesetih godina, pa se postavlja pitanje gdje je tako dugo bila. Ni za nju kao ni za slične primjere spomenute Betty Carter, odnosno poslije Shirley Horn, pa čak i Abbey Lincoln, kao da u vrhu američkog vokalnog jazza nije bilo mjesta, iako su po svim osobinama i kakvoći interpretacije tamo nedvojbeno pripadale. Tako i podatke o Teri Thornton nećemo naći u dosadašnjim izdanjima, pa i najrelevantnijih enciklopedija i leksikona o jazzu. Začuđuje tako činjenica da je ipak za razliku od primjerice Abbey Lincoln, promaknula i jednom tako važnom i sustavnom leksikografu kakav je bio čuveni Leonard Feather, a podataka o Teri Thornton nema ni u meritornom Blues Who Is Who. Nemilosrdna konkurencija povezana s diskografskim biznisom ne podnosi samozatajne umjetnike pa tek tom spoznajom počinjemo shvaćati okrutnu činjenicu da je Teri Thornton sa svim značajkama rasnog blues-interpreta i senzibilnog izvođača balada od prvih vinilskih snimljenih ploča pa do ostvarenja svojih kompakt-diskova morala čekati punih trideset i šest godina te svoj comeback dočekati u šezdeset i petoj! Pa kad Teri Thornton tek sada otkrivaju stručnjaci koji će je zasigurno uvrstiti u novija leksikografska izdanja, pa i šire jazz-općinstvo, red je da je i mi upoznamo.

Teri Thornton rođena je 1934. u Detroitu, gradu koji je jazzu dao velik broj vrhunskih džezista. Prve je profesionalne angažmane dobila još kao mlada u Ebony clubu u Clevelandu, Ohio. Već se tada isticala, kako se to u nas često kaže »izvrsnim glasom i stasom«. Radilo se dakle o izvrsnoj pjevačici, ali i vrlo atraktivnoj tamnoputoj ženi, što kod publike i nije tako nevažna prednost. Suptilnost njezinih interpretacija kao i izraziti smisao za low down blues ubrzo su zapazili jazz-kritičari te je zahvaljujući njima tijekom godina nastupanja stekla epitet »Sarah Vaughan četrdesetih godina«. Velikani saksofona Cannonball Adderley i Johnny Griffin Thorntonovu su nazvali »najvećom jazz-pjevačicom nakon Elle Fitzgerald«. Kolege vokalisti nisu zaostajali, pa tako čuveni Tony Bennett ustvrđuje: »Teri pjeva s mnogo života te s iznimnim smislom za osjećaj, zavidnim intenzitetom, inteligencijom i ukusom.« Vrijedilo bi svemu tome dodati da pjeva s velikim rasponom glasa i bez suvišnih trikova, a posjeduje i apsolutni sluh. Iako djeluje u sjeni ranije spomenutih velikanki, ipak sredinom šezdesetih godina postiže uspjehe pjesmama Somewhere In The Night i sarkastičnim songom Boba Doroughaa Devil May Care. Njezin je glas bio uporabljen u pjesmi početne i završne špice televizijske serije Naked City. S Ellom Fitzgerald nastupila je također šezdesetih godina, u NBC TV-showu Salute to Duke Ellington. Godine 1983. seli iz Los Angelesa u New York, i tada, čini se, započinje njezin ponovni uspon prema vrhu. Možda je okrutno reći, ali to je već vrijeme fizičkog odlaska mnogih vršnih pjevačica jazza te se na taj način stvara prostor i za Teri Thornton, ali i za neke druge obojene vokalistice jazza. Na poznatom natječaju Thelonious Monk pobjeđuje kao šezdesetogodišnjakinja (!?), dobiva sredinom devedesetih godina zapaženu nagradu koja bi bila primjerenija nekom mlađem, no i ta činjenica sudi u korist neuobičajene, ali svakako zanimljive karijere Teri Thornton. Godine 1995. iskorištava veliku šansu na međunarodnom Jazz-festivalu u Berlinu, što sve pomno prati i odgovarajuća diskografija. Nekoliko do sada snimljenih CD-ova uvod su u posljednji, vrlo uspio, s naslovom I'll Be Easy To Find, ostvaren za istaknutu etiketu Verve s hit-pjesmom Knee Deep In The Blues. U međuvremenu Teri Thornton nastupa s velikim uspjehom uz razne sastave te s čuvenim ženskim big bandom Diva.

U ovom kraćem upoznavanju s Teri Thornton vrijedi reći da zahvaljujući njoj tradicija ženskog down to the earth crnačkog bluesa, pa i balada, ne prestaje, te je ona na neki način i nastavak nekad popularne, legendarne blues-pjevačice istoga prezimena Willie Mae, »Big Mame« Thornton.

Mladen Mazur