Sve za dobar bakalar

Sve za dobar bakalar

Biti Matičinim članom uvijek je, pa tako i danas, značilo nešto, ali što? Pretočiti taj osjećaj u iskaznicu koja nešto vrijedi, više od dvadeset kuna koliko će koštati nova i lijepa kartica koja će biti promovirana na idućoj glavnoj skupštini nije lako, ali od toga Matičini članovi ne mogu pobjeći. Odgovor je dakle jednostavan, dok bude toga osjećaja, to jest članova, bit će i Matice

Ovih dana iz tiska je izišlo prvih šest svezaka Djela Miroslava Krleže u izdanju Naklade Ljevak, Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što ih kao urednik potpisujete s Velimirom Viskovićem. Po čemu se to izdanje razlikuje od dosadašnjih?

— U mnogo čemu. Ponajprije to je prvo izdanje Krležinih djela nakon Krležine smrti, što znači da su kritičku procjenu i stabilizaciju teksta priređivači, glavni urednik Visković i ja kao urednik, poduzeli bez mogućnosti autorskoga veta, prema kriterijima struke i raspoloživoj građi. Koliko je to važno, govori malo poznati podatak da je posljednji zagrebački pokušaj izdavanja Krležinih djela propao, jer se Krleža nije suglasio s koncepcijom priređivača. O našem se izdanju stoga može govoriti i kao Krležinu povratku u Zagreb, nečemu što se moralo dogoditi, možda već, možda tek, no eto dogodilo se nama. Velike zbirke Krležinih djela izašle su u međuvremenu u Mađarskoj, Njemačkoj, Češkoj, Rusiji, u Beogradu i Sarajevu, upravo je sarajevsko, izdanje Oslobođenja u velikoj nakladi, izazvalo znatne dvojbe. Nakana njegova producenta Enesa Čengića, a i samoga Krleže, bila je doprijeti do što većega čitateljskoga kruga, ali i prirediti posljednje autorske varijante pojedinih tekstova. To izdanje sigurno treba smatrati matičnim, hrvatskim izdanjem, štoviše ima nečega sudbinskoga, fatumskoga, na čemu je Krleža toliko inzistirao, što su njegova sabrana djela kao sarajevsko izdanje gorjela za Bosnu u Sarajevu ili Foči. No, na žalost, prilično je toga, znatnijega od detalja, u tome izdanju pošlo ukrivo, nešto je Krleža zamaglio i namjerno propustio, nešto su poslije njega priređivači koje je Čengić u dobroj vjeri odabrao učinili na brzu i krivu ruku, tako da ima tekstova koji nedostaju ili su pretisnuti višekrat i različito, ukratko, stvorio se dojam da to nije dobar i pouzdan, a možda ni posve naš Krleža. Ovo izdanje ne polazi od toga ni bilo kojega drugoga dojma, nego iz Krležinih tekstova i kritičkoga duha smirene procjene što proizlazi iz enciklopedije o Krleži. Visković je tu ediciju uspio zaokružiti tako da bude otporna na kontekstualne strasti, a uži dio njegove ekipe s redaktoricama, gospođama Bašić, Mataija i Vinchierutti, radi s nama i sada. Visković je bolje od ikoga do sada ovladao Krležinim kontekstima.

Hoće li uopće biti moguće kritičko izdanje Krležinih djela?

— Ovisi na što se pritom misli. U idealnoj projekciji Tadijanovićeve tekstološke matrice s Vidrićevim opusom od pedesetak pjesama vjerojatno ne. Za kritičko izdanje prvo treba imati zatvoren krug, od rukopisa, preko varijanata do posljednje redakcije kao polazišta. Potrebna je dakle distanca koja neće nastati automatski s otvaranjem ostavštine. Kao i u slučaju drugih velikih opusa, a da stvar bude gora, mi s velikim opusima nemamo iskustva, mora proći vrijeme sređivanja, standardizacije i obrade građe. Pazite, mi prvo imamo enciklopediju, pa Djela, a tek onda rukopise, koji k tome vjerojatno nisu svi u Sveučilišnoj. No, može se ipak očekivati da bi se razmjerno brzo nakon ovoga izdanja, recimo za dvadesetak godina, mogli definitivno kritički prirediti neki tekstovi. Ovo je izdanje važno upravo u tome smislu. Ono znanstveno pošteno želi prezentirati autentični Krležin tekst, na temelju tekstološke ekspertize i kontekstualne elaboracije. Nema tu senzacija, najveći dio onoga što imate doma ili posudite u knjižnici pravi je, autentični Krleža, ali sada ćete to dobiti crno na bijelo, s napucima gdje je, što i kako mijenjao. Evidencija svih promjena načelno je zamisliva, ali prilično teško izvodiva, pored ostaloga zagušila bi sam tekst. Naš je Krleža Krleža za čitanje, ne vjerujem da će ga naš naraštaj moći smatrati pročitanim.

Koliko će edicija ukupno imati svezaka i do kada je planirate završiti?

— To nije lako pitanje. Nakladnici su odlučili da prvo izađe književni dio opusa u užemu smislu. Napravili smo detaljan plan toga segmenta u trideset i četiri knjige koje bi trebale izaći za tri godine. Svaki svezak, odnosno naslov, ima svoj broj, a kada unutar naslova ima više knjiga i podbroj. Svaki je naslov s prvobitnim statusom samostalne cjeline u našem izdanju sačuvao poziciju sveska. Koliko će knjiga zapremiti esejistički i publicistički dio Krležina opusa, mogu samo procijeniti, dakle, ne manje od beletrističkoga. Koliko će posao trajati, ovisi o poteškoćama, ali i o tome koliko će nakladnici u njega moći uložiti novca. Koliko znam, naš posao nije praćen nikakvim subvencijskim programom, hoće li i kako nakladnici izdržati, ne mogu komentirati. Nemam zapravo razloga sumnjati u naše producente, gospođu Hekman i gospodina Ljevaka, koji je uložio u Krležu, kako to nakon pedeset godina lijepo zvuči. Predvidjeli smo mogućnost da u Djela uđu i eventualne cjeline iz ostavštine, ako se pokaže da ih ima. Dobro, za građu nove knjige marginalija znamo da postoji. Uvrstit ćemo ono za što budemo smatrali da ima oblik zaokružene cjeline i karakter dorađena teksta. Predvidjeli smo i mogućnost novih knjiga postojećih cjelina, one bi sa svojim podbrojem ušle u broj sveska.

Je li vam poznato što je još pohranjeno u NSK? Govorilo se o šestoj knjizi Zastava?

— Imamo razloga vjerovati da šesta knjiga Zastava postoji, ali je li u Sveučilišnoj, ponavljam, ne možemo znati dok se kutije ne otvore. Isto tako ima ozbiljnih indicija o novim pripovijetkama. Memoarska građa, fragmenti dnevnika i zapisi posebna su priča. Nije nam poznato ništa što se inače ne zna, pa ni ono za što nema objektivne prepreke da nam se stavi na raspolaganje. U Leksikografskom se zavodu tako primjerice čuva opsežna građa različitih Krležinih knjiga i dokumenata za koju sam čuo da joj je vlasnik doktor Vranešić i da čeka Krležin muzej. Kada Krleža za četiristo godina poput Držića dobije muzej, svi će misliti da smo je vidjeli, jer je bila u istoj kući, ali nismo.

Projekt je započet 1996, u doba HDZ-ove uprave i kulturne politike. Zanimljivo je da mu se nova vlast nije obradovala. Što mislite, zašto?

— To je barem jasno. Zaboravljate da je komemorativni skup Krleži uoči trećega siječnja priredila oporba, a ne vlast. Istoga trena kada je postala vlast ona je s Krležom morala uspostaviti drukčiji dijalog, ona je naime svjesna da razumije kako je Krležina opservacija još razmatranje živoga materijala, kako ga s obzirom na svoje pragmatične ciljeve ne može uzeti za interpretacijski ključ, kako je Krležina misao kritička i prožeta sumnjom i kako bi joj uglavnom gradila oporbu. A budući da u Hrvatskoj ovoga trena ta vlast nikakve oporbe nema, što se lijepo vidjelo i na promociji u Ilirskoj dvorani, ona ipak nije toliko nerazumna da je s Krležom potiče. Pa ne očekujete valjda Antu Đ apića s Krležinom polugom. Bivša se oporba prevarila ako je mislila da je Krleža mrtav, pa mu je obećala urediti grob, ako bude dobar, možda čak i mauzolej. Ona je jako pazila da u satiričko kazalište gdje su se konspirativno skupili ne dođe koji znalac živoga Krleže, recimo Bagić ili Kuzmanović, koji su posljednjih godina napisali knjige o njemu, oni su na toj seansi kazali: Čuj Fric, vidiš, tebe je Francek kojega si zvao Ksaverije izdao, a ti si ipak naš, kakav je to čovjek koji pored dragulja kakav si ti uzima staklo od Aralice. Šalu na stranu, Krleža nije muzejska činjenica i hrvatska će vlast, ma tko je činio, morati shvatiti da je naše stoljeće zapravo njegovo, da mu duguje i ništa i sve, ali svakako više od plastičnih ruža na Mirogoju, koje možda ne trunu, ali skupljaju prašinu.

Što je vas osobno privuklo Krleži?

— Ništa osobno. Nisam ga ni vidio uživo. Krleža je Josipu Šentiji, sudeći po upravo izašloj knjizi intelektualno najjačem sugovorniku koji je dosad svoje razgovore s njime objavio, kazao otprilike: Oni koji su me voljeli, nisu me razumjeli, oni koji me razumiju, ne vole me. Sve i kada bi tome bilo tako, Krleža u studiju hrvatske književnosti nije izbor, jer u njegovu razmjeru, a uzmite kriterij koji hoćete, nemate što birati. Nisam se na predstavljanju usudio to taknuti, ali imate li koji drugi opus za usporedbu kada se odlučite raditi takva djela. Povijesno gledano, možda da, Matoš, Kranjčević, Šenoa. Realno ne, jedino smo preko Krleže kritički razgovarali sa svojom poviješću. Ipak, nešto osobno. Kada sam postao činovnik Krležina servisa u Leksikografskome zavodu, upoznao sam Davora Kapetanića, obično se kaže Krležina bibliografa, za mene mnogo više od toga, krležofila koji je akribično nastavio ne svoj, nego Krležin razgovor sa sobom, i to na obalama Tihog oceana. Bez Kapetanićevih prinosa ne bismo mogli raditi to što radimo, nikad se ne zna, no bez njegove pomoći vjerojatno bih odustao.

Profesionalno ste vezani uz leksikografski posao, trenutno ste pomoćnik glavnoga urednika Hrvatskoga biografskoga leksikona. Jeste li zadovoljni tim poslom ili u LZ-u samo pošteno zarađujete svoj kruh?

— A ne, s leksikografijom stvari stoje drugačije. To je posao koji volim i kada bi mi Leksikografski zavod kao u Krležino doba osigurao normalnu egzistenciju, smjesta bih prekinuo sve drugo čime se bavim. Leksikografija i ono što je u ovoj maloj zemlji na tom polju učinjeno i što dandanas u rudarskoj anonimnosti rade urednici, izvorni istraživači, znanstvenici, a ne teorijski manekeni, vrijedno je toga. Hrvatski biografski leksikon toliko je znanstveno tvrda edicija da je u istraživačkom i bibliografskom smislu neka ugledna pera jedva mogu pratiti, pa bježe od suradnje, a onda sami ili njihovi gnomski trabanti trube što tamo nedostaje. Moja je zvučna titula dakako neprimjerena zbilji, proizlazi iz dobrote i strpljenja prethodnika i suradnika, ma objektivno sam još šegrt.

Niste još doktorirali. Kako se uopće osjećate: kao leksikograf, znanstvenik, kritičar ili nešto drugo?

— Molim vas, pa toliki nisu ni diplomirali. Osim toga, zar su doktori usrećili Hrvatsku? Priznajte da bi i knjiga o hrvatskim književnim doktorima imala dobru prođu: zamislite poglavlje Tihomil Maštrović. To je onaj tip zbog kojega se u Akademiji moralo galamiti, zbog kojega je sam predsjednik Akademije skalpel morao zamijeniti topuzom. Pa Stijepo Mijović Kočan, za kojega su ono mislili da je alajčauš Sinjske alke. Doktorirat ću kada i ako budem morao. A je li leksikografija znanost, to ja vas pitam?

Leksikon hrvatske književnosti, što smo ga vi i ja napisali s kolegom Dudom i kolegicom Čale Feldman, prošao je u kritici i na tržištu vrlo dobro. Razmišljate li kao njegov urednik o novom izdanju i je li ono moguće s obzirom na razlike do kojih je u međuvremenu došlo unutar autorskoga tima?

— Godinama sam razmišljao o tom leksikonu i imao sam dovoljno vremena da ga pokušam uraditi sam. Pitali su me, pa što je tebi, zašto prosipaš ideje, ako si mogao stvar zamisliti i izvesti četvrtinu, problem je samo u tvojoj lijenosti što je nisi i proveo. Ali vi vrlo dobro znate da tome, sve kada bi to bila potpuno ista knjiga, nije tako. Naš Leksikon dobar je ili korektan, kako hoćete, ali on je poseban upravo u onome što su osjetili svi ozbiljni kritičari, u senzibilnosti zajedničkoga rukopisa. Doživljavam to svojim najvećim uspjehom u toj stvari, svojom odgovornošću, koja ne mora biti nagrađena povratnom odgovornošću, samo u slučaju da se dogovorimo o nastavku, minimum takve odgovornosti je naravno uvjet. Ili dijelimo javni prostor ili ne. Ne možemo ga u onome dijelu koji nam pripada dijeliti parcijalno.

Kako danas gledate na svoj mladenački angažman oko Književne omladine Hrvatske oko koje su iznjedreni časopis i edicija »Quorum«? Zašto se danas mladi ljudi, primjerice u Matici ili na Sveučilištu, ne mogu izboriti za takav prostor?

— Sa sjetom gledam, dakako, na vrijeme u kojem se usprkos bitnim ograničenjima nešto moglo promijeniti, naravno ne samo stoga što smo bili mladi. Kao što se vi pitate zašto mladi ljudi ne učine nešto za sebe, sam se ministar kulture pita zašto pisci kao takvi ne poduzmu to isto i kaže im: pa nitko umjesto vas neće promijeniti Društvo književnika. Nema mladih i starih, nego samo dobrih i onih pisaca koji to nisu, ali je točno da u hrvatskome javnom životu posljednjih deset godina dominiraju ljudi koji smatraju kako im je mladost bila uskraćena, kako bi bili napravili čuda, pa na tom kondicionalu grade virtualne karijere. Ne možete od njih očekivati osjećaj za drugu mladost, valjda čak ni njihove vlastite djece, diskontinuiteti su u društvenome životu najgore što ga može odrediti, a naša kultura s time ima bogata iskustva. Svi ti obećani rukopisi iz ladica, sve naknadne nadnice za pretrpljeno nisu više u funkciji idealno zamišljena cilja, jer je taj cilj tu, već falš argumenti u kompenzacijskoj igri velikih brojeva i apsolutnih brojeva, tisuća pisaca i izdavača naspram apsolutne nule knjižarstva i publike. »Quorum« je s ruba došao u središte književnoga života, a dovedete li to u vezu s Fabrijevom upravom u Društvu književnika, koje je nekoliko godina bilo otvoreno, s Viskovićevom »Republikom« i Novakovim istovremenim PEN-ovim izdanjima s iste adrese, dobit ćete neke odgovore. Onda su, kao što se zna, došli oni koji su kazali da su sve to gluposti. Bilo je mladih ljudi koji im nisu vjerovali, pa su se okupili i u Matici, Jurešić s »Homo volansom«, društvance iz potonjega »Zareza«, ali se tu nisu održali. Prigušenost studentskoga tiska dolazi iz istog raspoloženja, moglo bi se reći velike društvene laži, uspjeha vladajuće elite da zamagli sve prave ciljeve, napose što i koga treba osporavati.

Kvorumaši su na neki način odgovorni za suvremenu književnu kritiku. Svojim su pristupom njezino problemsko polje zamaglili, esejizirali.

— U tom pogledu precjenjujete kvorumaški utjecaj. Kvorumaška kritika, ako takvo što i čini, čini na štetu vlastita literarnoga naraštaja. Ona definitivno nije učinila dovoljno da bi objasnila literarna uporišta Ede Popovića ili Mate Bašića, pa čak ni Delimira Rešickog. U nas se lamentira kako nam je proza u strašnoj krizi, a jedva da smo ikad u istom trenutku imali tri tako snažna mlađa prozaika, Jergovića, Pavičića i Viktora Ivančića. Naći ćete razmjerno dovoljno pojedinačnih interpretacija njihovih knjiga, zapažanja i asocijacija o modelu i strukturi, ali prave procjene, autoritativnoga mišljenja, koje bi ih učvrstilo kao tip diskursa, pa ako hoćete i mišljenja doista nema. U kritici prevladava, uvjetno rečeno, mekano pismo, oslonjeno na fantastičarske prežitke, a sama književnost snažno je uronila u društvenu dramu. Problem je načelno jednostavan, treba nam negativna kritika koja bi raščistila prostor, a ona nikada nije akademska. A kritiku opslužuju uglađene, akademske individue, k tome uglavnom cure.

I vi ste zapravo prestali pisati kritiku, ali i zapaženu kolumnu o književnom i kulturnom životu u »Vjesniku«. Zašto?

— Za »Vjesnik« sam u stalnom podlistku bio započeo pisati upravo književnu kritiku, ali se onda to pretvorilo u komentare iz književnoga života. Za novine se piše refleksno i, ako nemate povratnu informaciju, napor gubi smisao. Osim ako je dobro plaćen, što na žalost nikad nisam imao zadovoljstvo iskusiti. S takvim povratnim dojmom u »Vjesniku« nisam imao problema, jer se novine ne čitaju, kako se u nas stvara dojam, samo prema tiraži. Zar bi se oko »Vijenca«, da je tomu tako, ikada bila digla tolika uzbuna. Povod za prestanak bio je banalan. Kada je hrvatska konzularna služba zapriječila dolazak u Split na promociju Petru Lukoviću koji je u doba najgore šovenske histerije u Beogradu otamo surađivao u hrvatskim novinama, napisao sam tekst o hrvatsko-srpskim konzularnim vezama. Zapitao sam se kakva je to glupost ili nešto još gore da Srbi imaju konzulat u Vukovaru, a ne negdje gdje bi mogao biti koristan. Pa ideja srpskoga konzulata u Vukovaru isto je kao da Ivica Račan u pauzi hakla predloži mađarskom premijeru Orbanu neka Mađari svoju vojnu akademiju nazovu Josip Jelačić. Srbi su desetljećima priječili dolazak ne njemačkoga konzula, nego njemačkih građana u Kragujevac. A hrvatska vlada drži srpskoga konzula u Vukovaru i ne da Lukoviću u Split!? Nekako je u isto vrijeme, što nisam znao, otvaran srpski konzulat u Rijeci, pa se »Vjesniku« valjda činilo neoportunim objaviti takav tekst. Inače sam među prvima upozorio što je »Vjesnik«, kako ni »Obzor« nije bio ni nakladan, ni tržišan, ali sva ta galama na žalost postaje groteskna. Bojim se da se ne razgovara o »Vjesniku« nego o novinskom Diokomu, nepotrebnim radnicima, a to nitko neće reći.

Ali istodobno se rado upuštate u polemike, stoički primate teške udarce, no brojne i zadajete.

— Niste u pravu, gotovo nikada ne polemiziram, nego uglavnom, kao što sami kažete, primam udarce. Čak ni pismo Stanku Lasiću, koji mi je svojim javnim odgovorom na njega učinio veliku čast, nisam objavio jer je sadržavalo uvredljive opaske o trećim osobama. Ne uživam u incidentima, ali zločestu glupost, imate pravo, pamtim i na nju uzvraćam po vlastitom, a ne kronometru polemike. Ines Sabalić me tako prilično davno u »Globusu« strašno uvrijedila. Napisala je takvu bezočnu konstrukciju kao da ja za vas kažem: Znate, bio sam jučer u Brodu, gdje se naveliko priča, premda nije i službeno potvrđeno, da je upravo Matičević opljačkao poštu u Rastušju. I onda dodam: a, taj Matičević, to vam je onaj grdni anonimus što se nešto mota oko »Vijenca«, ali će ga Kuzmanović u razgovoru za »Fokus« u petak raskrinkati. Naravno da ništa nije istina, naravno da me Prosperov Novak, kojeg je javno prozvala, ni do jutros nije raskrinkao, ali se Ne Daj se Ines pobrinula da u Globusu ne mogu zucnuti, a da sam gdje drugdje štogod kazao, samo bih priložio slamu za njezinu žrtvu »vještice«, ako ne iz Rija, a onda barem iz Pisarovine. Polemizirati s Ines Sabalić bilo bi isto što i polemizirati s Mladenom Schwartzom. Krleža je jednu dosadnu damu, no uza sve poštovanje to mi ipak nije slično, usporedio s muhom. Ako lupate novinama i promašujete samo se živcirate. Žao mi je što Vjeran Zuppa svojedobno nije prihvatio bačenu rukavicu za polemiku na ratnu temu. Taj me sjajni poznavatelj pjesništva i korektni poznavatelj dramaturgije podučio da ne razumijem što je to katarza. Zanimljivo, sada tu riječ nešto često čujem, ali ne i Zuppu kako korigira. Eto i tu sam imao povlasticu.

Od osnutka ste bili stalni suradnik »Vijenca«, potom u Matičinoj upravi i zaduženi za njegovo funkcioniranje. Nakon odlaska stare redakcije ne želite surađivati. »Vijenac« su Matičine novine, a vi Matičin potpredsjednik? Kako to i je li to uopće u redu?

— Oprostite, ali malo sam umoran od razgovora o »Vijencu«. Mladen Kuzmanović nije drugi, nego četvrti glavni urednik »Vijenca«, pa kada kažete »staro uredništvo«, morali biste o tome voditi računa. Svaki je od njih imao svoje uredništvo, svaki je uostalom to i postao na drugi način i, kako se sada čini, Novakovo i uredništvo koje je napustilo Maticu nisu bila baš ista uredništva. Točno je da sam bio u tri prva uredništva i to, recimo to tako, nešto malo više od stalnoga suradnika. Znate, kada su Gotovac i Novak otišli, Matica je »Vijenac« povjerila Borisu Maruni, i to u raspravi na odboru, kada je prevagu Maruni donio Vlatko Pavletić. Novak je Maruni ostavio novine, ali i nekakav famozni testament s napucima s kime iz uredništva može na koji način računati. Tu je navodno između ostaloga pisalo neka se čuva moga lijevoga radikalizma. No naša suradnja koja je uključivala svakodnevnu borbu za sredstva na kojima se uzgojila čitava garnitura dotad nepoznatih, mladih suradnika nije propala u idejnom smislu. Barem formalno, bila je u pitanju moja kriva procjena. Zamolio sam Marunu da odstupi u korist Andree Zlatar, što mi se činilo važnim za obranu širega Matičina prostora, s drugim časopisima i programima, od nasrtaja izvana. Dogodilo se međutim suprotno, pobuna na brodu, a kako je gledano iznutra neuspjeh Andree Zlatar bio i moj neuspjeh, neuspjeh moga izbora, povukao sam se iz »Vijenca«. Moja je obveza spram Matice razgovarati s vama, ali ne i surađivati. Žao mi je što moram otkloniti pozive Mladena Kuzmanovića, s kojim me vežu i Krleža i dječačko sjećanje na velike dane njegove Slavističke škole, koja inače odlazi u legendu, ali ja tu više ne pripadam, kao što retka više nisam objavio u »Quorumu« nakon što su prešutjeli kada sam otamo odlazio.

Uvijek kada ste u prilici izjašnjavate se u prilog »Zarezu«, štoviše proglasili ste ih kulturnim događajem prošle godine. Ali istovremeno tamo očito niste dobro došli. O čemu je riječ?

— »Zarez« su za mene Andrea Zlatar i Dean Duda i drago mi je da su uspjeli. Kada su me isto tako pitali kako mogu »Feral« smatrati ključnom činjenicom kulture hrvatske postmoderne dok me lažno ocrnjuje kao hadezovsko smeće, odgovarao sam da su »Feral« za mene Ivančić ili Jergović, Lucić ili Lasić, a ne tipovi na vezi tajnih službi i dispozicijskim fondovima remetinačkih tajkuna koji su se čak i tamo ugnijezdili. Stanoviti Džavid Šporker mi doista isto tako u ime »Zareza« poručuje da sam tamo nepoželjan, da sam u sukobu sa sobom i nepismen. Smatra se baštinikom povijesnoga »Vijenca«, pa neka u njemu pročita što je na promociji moje knjige s tekstovima iz toga »Vijenca«, govorila Andrea Zlatar. Samo je o tome, kako vi kažete, riječ. Meni je inače posve jasno da je »Zarez«, kako kaže Jurica Pavičić, novi, po logici stvari osporavajući naraštaj. Ali se Andrea Zlatar mora dogovoriti sa sobom mogu li ja u njezine novine ili ne, jesam li pismen ili nepismen. Taj razgovor ne traje od »Vijenca« niti će završiti u »Zarezu«. Njezini dogovori s Džavidom, ako ih uopće ima, savršeno me ne zanimaju. Džavid je za mene doista tek Džavid Husić ili prevedeno ambijent »Slobodnoga tjednika« u kojem su se također oštrila viđena pera »Zareza«.

Može li se i je li uopće potrebno uspoređivati »Vijenac« i »Zarez«? Bili ste urednik brojnih novina i časopisa, recite nam kako ocjenjujete trenutnu sliku kulturne časopisne produkcije?

— »Zarez« i »Vijenac« može uspoređivati i uspoređuje publika, javnost. Pripadam onom većem dijelu javnosti koji takvu usporedbu ne može dati, jer ih ne pratim redovito. Čini mi se da nezainteresiranost za novine kakve su »Zarez« ili »Vijenac« nije toliko, kako se obično govori, u političkoj, koliko u društvenoj sferi. Slično je i s časopisima. S razmjerno malo novca operira previše časopisa, koji onda s vremena na vrijeme donose jednoličnu građu koju je teško definirati, a kamoli dinamizirati. Kada bismo imali tri prestižna književna mjesečnika koji bi mogli arak eseja platiti deset tisuća kuna, onih potencijalnih pedeset autora koji su takav esej u stanju napisati bi se doista potrudili i takav bi se časopis tražio i kupovao, a književni bi amaterizam otišao u radionice kreativnoga pisanja i prigodne zbornike. Ovako imate takozvane znanstvene časopise u kojima se piše za bodove i na drugoj strani tradicionalne društvene revije za koje se surađuje iz prestiža i osjećaja kulturne odgovornosti, a održavaju se na entuzijazmu ili ponekad profesionalnoj motivaciji s donekle pristojnom stimulacijom isključivo uredničkoga sastava. U nas je alternativa doista bolja od elitne kulture, jer elitna kultura kao realni sustav više ne egzistira, zatukli su je.

Obnovljena serija »Kola« koju vodite već petu godinu kao glavni urednik doživjela je velike pohvale. Prava je šteta što zbog neredovitosti časopis gubi na ugledu. Možete li nešto učiniti?

— »Kolo« je Matičin časopis i o uvjetima njegova izlaženja odlučuje nakladnik, a ne uredništvo. Nominalna prodajna cijena primjerka četiri je puta niža od proizvodne, a ni tako se od prodaje i pretplate ne utrži gotovo ništa. S druge strane, naklada se odmah raspača, a i suradnja za koju kažete da je izazvala pozornost nije zanemariva. Problem nije tek tehničke naravi, takvo stanje znači objektivnu i psihološku neravnotežu. Treba li s raspoloživim novcem raditi pregledan i redovit časopis četiri puta godišnje sa po dvadeset araka ili se snalaziti, s neredovitošću kao posljedicom, u komponiranju naručenoga i ponuđenoga na dvostrukom opsegu, ni sam ne znam. Matica je bila zadovoljna onim što smo učinili, a kako to ne ide ispod crte koju si kao uredništvo smijemo dopustiti, nema razloga za prekid. Ako me pitate bih li svoj časopis radio drukčije, sigurno bih, samo to ne znači da unutar zadanih uvjeta s »Kolom« ne činim sve što znam.

Svojedobno ste izjavili da je stanje u Matici doista teško, ali i da je primjerice na Filozofskom fakultetu još teže, pa opet o tome svi šute. Što ste zapravo htjeli time kazati?

— Interes u Matici imaju svi hrvatski građani, cijela javnost, a ne samo njezini članovi. Nije onda ništa čudno da se, i kada bi prilike u društvu koje Matica reflektira bile sređene, kao što nisu, nekomu pojedincu ili skupini učini kako Maticu treba preispitati. Na Matičine odbore redovito dolaze novinari, prežu kontroverze i potiču takav interes javnosti. No kada te iste novinare pitate zašto ne odu na odbore u Akademiju ili Društvo književnika, samo se smijulje. Razumije se, nemaju pristupa. Filozofski fakultet Matici je srodan utoliko što generira, obnavlja humanističku inteligenciju, Matici tradicionalno komplementaran kulturni sloj. Ako se kaže: Matica je konzervativna, provincijalna, zatucana, podložnička, pa dobro, idemo vidjeti je li tako. Ali zašto javnost po istoj logici ne bi raspravila kakvo je stanje na filozofskim fakultetima u zemlji, tko i kako na njima odlučuje, je li autonomija sveučilišta pokriće za podložništvo, jesu li takozvani međunarodni kriteriji zapravo provincijalizam. Ne, o tome se ne može govoriti, jer je tobože riječ o zatvorenom sustavu, pravu znanstvene zajednice na ekskluzivnost. Nije toliko riječ o tome da stanje u Matici ili s njome nije lako, koliko u zastupanju jedinstvenih kriterija, predugo se živjelo u predrasudi kako su društveni konflikti posljedica zavjera, a ne naravna pojava sukoba pameti i gluposti.

Pred Maticom je glavna skupština u lipnju. Očekujete li promjene?

— U Matici jedino stalna mijena jest, čak i u njezinim odborima, ako na to mislite, koji se mijenjaju svake druge godine, što nije dobro i što se valjda održalo jedino zbog tradicije. No, bit ću izravan, Matičina pravila i duh daju predsjedniku veliku, autoritativnu snagu. U protekle sam četiri godine izbliza pratio što je to značilo za Josipa Bratulića. Profesor klasične naobrazbe, ali i ratni dekan Filozofskoga fakulteta, zatekao se u vrtlogu snažnih, često proturječnih silnica koje se ne mogu uvijek načelno pomiriti. Pritisci u kojima je izdržavao takvi su da i kada ga ne bih poznavao ne bih vjerovao u osobni motiv kao razlog da ne odustane. Bratulićeva odluka da ostane očito proizlazi iz poznavanja, ali i osjećanja prilika. Nije sve u retorici, premda govori uglavnom o knjigama, Bratulić je kao Matičin predsjednik nedvojbeno svjestan što treba učiniti ili, ako hoćete, promijeniti i zašto se to do jučer, bez pogibeljnih opasnosti, nije moglo. No mnogi se i u Matici i izvan nje ponašaju kao da im to nije jasno, kao da bi Maticu trebalo izolirati, izdiferencirati. Pa ta bi Matica bila ono što je takozvana Matica hrvatska Split.

Matica ipak ponajprije izdaje knjige, i to s dva naslova, u samoj Matici i Nakladnome zavodu.

— Matica jest trom sustav, ali samo stoga što si ne može priuštiti dovoljno kvalitetnih profesionalaca. To se osjeća i u rutinskim poslovima, kada nema problema ni dubioza. Vidite, kuću koju gradimo živim novcem iz donacije dobrotvora nikako da započnemo, te ovaj, te onaj papir, a u Zagrebu bez papira i novca niču višekatnice preko noći. Kada su neki naivni susjedi htjeli štogod ušićariti na suglasnostima, pitali su tko tu, u Matici, odlučuje. Saznanja su ih razočarala, pa su rekli: Kaj god, tko zapravo odlučuje? E, vidite, u Matici se doista odlučuje kako je propisano. Mi smo potrošili nekoliko godina i milijuna na sanaciju ludosti grijeha bivših Matičinih struktura koje su dopustile da se u Nakladnom zavodu odlučuje drukčije. Vodio sam Nadzorni odbor Nakladnoga zavoda u vrijeme te sanacije, ali sam se sa završnim računom za prošlu godinu, koji je pokazao da je taj posao gotov, povukao. Sada se treba vratiti na početak i odlučiti po proceduri o izdavanju knjiga, hoće li one nositi dva različita Matičina znaka ili ne i zašto.

Kakav je odnos snaga u Matici? Je li i danas moguć sukob »starih« i »mladih«?

— Svi su sukobi uvijek mogući, a ponekad, zamislite, i poželjni. Na žalost ne vjerujem u onaj na koji aludirate, takozvani mladi u hrvatskome se društvu ni na kojoj poziciji, pa ni u Matici, ne konfrontiraju sa službenom linijom koju po definiciji zastupaju nekakvi stari, oni naprotiv odustaju, oni odlaze, iz zemlje, iz javnosti, iz ambicija, zapravo otkud se god može otići. Na žalost, ne tako rijetko i iz života. Toliko mladih ljudi koji su se borili za ovu zemlju u onom idealnom i junačkom smislu odlazi iz života na doslovan način i u prenesenom smislu, oni ne prosvjeduju na trgovima, nego presuđuju sebi. Mladi ljudi u izbjegličkim sobama, oni mladi ljudi koji su osnovne škole polazili u progonstvu, a poslije nisu uspjeli otići u Laponiju ili Ognjenu Zemlju, također ne samo statistički često odlaze iz života. Tko o tome piše ili govori? Crne kronike! Matica hrvatska nije staro učeno društvo u kojemu bi se na razini akademskih rasprava ili čak političkih klanova odmjeravale snage. Oko njezinih prihoda iz javnih sredstava vode se lažne rasprave, kao da su ti prihodi ikada bili znatni. Pa ukupni Matičin proračun, sve što se iz svih izvora u Zagrebu i stotinu ogranaka od Osijeka do Trpnja potroši, iznosi manje od godišnje premije samo jednoga nogometaša. Ta je rasprava lažna i utoliko što je pokreće strah da se u Matici opet ne otvore pitanja na dramatičan način, a ta je strepnja otuđene ili konzervativno kazano odnarođene elite opravdana, jer se u Matici rasprava nikad nije ni mogla prekinuti ni na koji drugi način nego da se Maticu zabrani, odnosno zadavi. Odnos snaga u Matici stoga je otvoren, u njoj su i u nju mogu svi koji znaju što time hoće, a da to nije skopčano s osobnim probicima, jer je Matica od prvoga dana građansko društvo kojem se prinosi, a ne iz njega uzima.

Što bi trebala biti uloga Matice u novom stoljeću? Kakvom vidite njezinu budućnost?

— Ne treba reda radi žuriti u budućnost. Već iz toga što nije posve jasno kakva je sadašnjost, a ni kakva je bila prošlost. Još smo, u Hrvatskoj pogotovo, duboko u dvadesetom stoljeću, pa i kada je riječ o Matici. Što je ona činila u tome stoljeću i tko su joj bili članovi? Uzmimo to Lukasovo razdoblje, pokušajte mi to protumačiti. Zašto se slomio? Zašto je izbacio Cesarca kroz prozor? Zašto Matica o svom nesretnom odborniku Cesarcu nije rekla ni riječi ni devedeset i prve o pedesetoj obljetnici smrti, ni devedeset i treće o stotoj obljetnici rođenja? Hoće li dogodine, uz Lukasovu bistu u Vijećnici, naručiti i njegovu sliku? Ne znate, a pitate me da znam što će biti za dvadeset godina. Ili uzmimo te prevratničke šezdesete: niču pododbori, tiskaju se solidne nacionalne kolekcije u fantastičnim nakladama, tisuće ljudi preuzimaju u Matičino ime odgovornost koju ne mogu izdržati, padaju pod teretom, slamaju se egzistencije, i što? Obnavlja se Matica, a Hrvatski sabor i Hrvatska televizija deset godina, do večeras, šute o tome kao da nikad nije bilo: ni jedna svečana sjednica, ni jedan velered iz Ikoma, ni jedna ne serija nego reportaža, pa tko je tu lud? Mnogi će danas reći da je lud bio jedan čovjek, ali tek su to gluposti. Biti Matičinim članom uvijek je, pa tako i danas, značilo nešto, ali što? Pretočiti taj osjećaj u iskaznicu koja nešto vrijedi, više od dvadeset kuna koliko će koštati nova i lijepa kartica koja će biti promovirana na idućoj glavnoj skupštini nije lako, ali od toga Matičini članovi ne mogu pobjeći. Odgovor je dakle jednostavan, dok bude toga osjećaja, to jest članova, bit će i Matice.

Možete li objasniti svoju ideju o Matici kao trećem, neformalnom domu parlamenta. Što to znači?

— Teza je, razumije se, figurativna i nisam očekivao da ću je, barem ne zasad, morati tehnički elaborirati, ali dobro. U Matici se raspravljaju sva društvena pitanja, kao i u parlamentu. Do jučer, jer pravoga narodnoga zastupništva nije bilo i izravno, kao s jezikom, danas naravno savjetodavno. U Matici se ne razgovara samo o Zrinskim i Frankopanima, spomen-pločama i knjigama, nego i o obrazovanju, pravnom sustavu, televiziji, korupciji. Matičino članstvo treba od Matice dobiti ambijent, ali i sredstva za takve rasprave s pojedinačnim povodima te u promjenjivom radnom sastavu i u posebnim, trajnijim radnim tijelima. Govorim pod pretpostavkom da u članstvu takva potreba postoji, kao što evidentno postoji. Dejan Kršić mi je replicirao kako sam pasatistički glasnogovornik nacionalističke inteligencije koja bi sada, nakon što je njezin ideal, nacionalna država dosegnut, htjela iznadpolitički status, nečega kao vijeća revolucije. Kaže, gospodo, ako se želite baviti politikom, izvolite u političke stranke. Kršićeva preporuka višestruko je promašena. Ona jednako vrijedi za Strossmayerovo i Krležino doba, kao i jutros. Po toj bi se logici svi društveni interesi iscrpljivali u politici, pa Gaj nije ni trebao osnivati Maticu, a Krleža se za Deklaraciju mogao izjasniti u CK-u, a ne u Društvu književnika. Nadalje, što se sam Kršić ne uključi u kakvu stranku ili osnuje vlastitu, nego čini isto što i Gaj, osniva svoje iznadpolitičko društvo? Kršićeva je temeljna zabluda ipak politička, jer smatra da je Matica kao radni prostor nacionalne inteligencije preživljena jer su na djelu globalni ili barem europski integracijski procesi. Kamo lijepe sreće da smo u tom krugu, pa da se Matica opet jednom progresivno okrene tome. Neka mi Kršić sutra ujutro donese pasoš Europske unije i smjesta ću ga ostaviti na miru u njegovim kombinacijama po uzoru velikoga Gaja te mu obećavam da istoga časa idem na Island baviti se bakalarom. Matica je striktno izvanpolitičko, građansko društvo koje već djeluje u Europskoj uniji. Ta je Unija značila pravi spas i za kulturu gradišćanskih Hrvata, a neće biti slučajno što se i u Hrvatskoj Matica tako dobro snalazi u Istri.

Zastupate Maticu u Vijeću HRT-a. Kako komentirate prve rezultate promjena za koje ste se toliko zalagali?

— Bojim se da sam tu stvar preozbiljno shvatio. Eto vidite, nikad dovoljno čitanja Krleže. Priznajem da sam, kao i veliki dio javnosti, iskreno vjerovao da će nova, koalicijska politička volja održati obećanja. I to ne samo formalno, nego i u biti. Iznenadio sam se prvi put kada su za predsjednika toga Vijeća u kojem je politički elektorat u manjini predložili političara, ali sam i dalje podupirao ono što čine misleći da znaju što čine. Onda sam se iznenadio kada sam vidio da se nisu dogovorili oko onoga što je bio opći javni dogovor, da televizija po hitnom postupku prestane prikazivati izvrnutu sliku zbilje, odnosno da odu meštri od toga zanata. No, dobro, i to je nekako prošlo. Ali čekajte, na posljednjoj sjednici Vijeća ponašali su se na upravo nevjerojatan način. Predsjednik i drugi politički članovi Vijeća ignorirali su ostale, prekinuli sjednicu usred točke dnevnoga reda da bi, kao da je riječ o tiskovnoj konferenciji, prenijeli nekakvu svoju poruku javnosti i potom se pokupili u Sabor, sve radi razumije se važnoga glasovanja koje se istom dogodilo pet, šest sati poslije toga. Sudeći po tome, ništa nisu naučili, ali i drskost te vrste brže će nego što misle biti kažnjena. Oni mogu donijeti svoj zakon o televiziji, kao što su ga donijeli i oni prije njih, ali ako to u duhu ne bude i naš zakon, ako televizija bude uređena prema manirama koalicijske politike u Vijeću, opet će pasti. Što se samoga televizijskoga programa tiče, poučen takvim iskustvom klonim se optimističkih očekivanja što ih direktor Galić i njegova ekipa inače bude. Za početak tražit ćemo od televizije u programu i u središnjemu dnevniku minutažu kulture kakvu ima sport.

Kakvi su vam planovi, imate li knjigu na stolu? Kako to da u Matici svih ovih godina niste objavili knjigu?

— U radnom danu mi na žalost ne ostaje vremena za planove. Dražen Katunarić već godinama čeka pregled hrvatskoga feljtona koji smo za edicije Mosta najavili. A gospođi Hekman sam davno, početkom devedesetih, bio predao rukopis za Matičinu Malu biblioteku. Kada ga nije uvrstila u prvo kolo, bio sam naravno razočaran i kazao: Pa drugo kolo neće nikad ni izaći! Eto, očekuje se valjda deseto, izašlo je više od pedeset knjiga, a taj rukopis o Krleži nisam dotjerao. Trebat će ga napisati ispočetka.

Razgovarao Ivica Matičević