Suzvučje nestvarnoga

Suzvučje nestvarnoga

U povodu tridesete godišnjice osnutka zbirke hrvatske fotografije, koju je u Fotoklubu Zagreb osnovao njezin tadašnji tajnik Vladko Lozić, Fotoklub Zagreb u suradnji s Maticom hrvatskom i redakcijom »Vijenca« podsjeća na najvažnija djela velikana hrvatske fotografije

Georgij (Žorž) Skrygin rođen je godine 1910. u Odesi. Član Fotokluba Zagreb postaje 1935. godine, od kada počinje njegova sjajna izlagačka karijera, kada u vrlo kratku roku postiže brojna priznanja. Jedan je od najvažnijih izlagača iz predratne zagrebačke škole.

Kao profesionalni baletan u Hrvatskom narodnom kazalištu upoznaje mnoge poznate glumce. Tako nastaju njegovi portreti velikana našeg glumišta. No Skrygin ne snima samo portrete glumaca, nego svoju kameru okreće i prema prirodi, prema pejzažima.

Godine 1941. odlazi u partizane. Tom prigodom vlasti plijene i uništavaju sve njegove fotografije i negative, tako da se sačuvalo vrlo malo njegovih fotografija. U Narodnooslobodilačkoj borbi stvara također brojne fotografije iznimne snage i ljepote. Poslije Drugoga svjetskog rata trajno živi i radi u Beogradu, gdje se bavi filmom. Režirao je prvi jugoslavenski dugometražni film Slavica.

U Beogradu sedamdesetih godina više sam puta posjetio Žorža Skrygina, nakon čega on daruje sve svoje malobrojne i slučajno sačuvane fotografije Fotoklubu Zagreb za Zbirku hrvatske fotografije.

Vladko Lozić

Žorž Skrygin jedna je od zanimljivijih autorskih ličnosti iz kruga tzv. zagrebačke škole fotografije. Njegov fotografski put pratimo od 1934. Pridajući svu pozornost, a što mu je generacijski bilo blisko, pikturalnoj fotografiji, ostvarit će ono što mu je sudbinski pripadalo — brojne pejzaže, portrete i ženske aktove. Do početka Drugoga svjetskog rata sudjelovat će na mnogim fotografijama u zemlji i inozemstvu. Ne želeći ponavljati njegovu živopisnu priču, ipak se prisjećam njegovih ratnih fotografija, opusa koji će bitno odrediti ukupno gledanje na povijest fotografije u Hrvatskoj, njezino vrednovanje i značenje, ne samo kao kulminaciju određenih stanja u godinama prije rata nego i kao potvrdu pravih umjetničkih kvaliteta ostvarenih u uvjetima koje nitko normalan ne izdvaja iz onih nametnutih ratnim strahotama.

Ipak je on čovjek teatra, autor kojemu je kazalište podarilo sreću spoznavanja umjetnog svjetla — predajući se mediju fotografije obilno ga koristi i ostvaruje svoje ponajbolje radove. Rekao bih, čak i dnevno svjetlo u njegovim radovima nosi suzvučje svega onog što mu je podarila kazališna scena, ono nestvarno, dano tek pojedincima, koji određenu dramaturšku radnju koriste doista kao moguću priču te je uspijevaju u jednom trenu, zahvaljujući stečenom iskustvu, pretvoriti u sliku prepunu doživljene zbilje. Uvijek je to istina, možda koji put prepričana drukčijim jezikom, ali primarno izgovorena jezikom slike. Fotografska je to slika, prepuna informacija, crno-bijela, pa možda i zbog toga pojednostavnjeno svima bliska. Slika je to svijeta, afirmirana svjetlom i sjenom, čini naš život, u bilo kojem vremenu, stvarnim i vrijednim. Tematski raznolik, poetičan, pa i u onim trenucima kada se čini grub, ali uvijek vrijedan, dragocjen i samo naš.

Zdenko Kuzmić