Sugestivni realizam

Tatjana Gromača, Nešto nije u redu?, Meandar, 2000.

U posljednje se vrijeme mnogo i afirmativno govori o tzv. mladoj hrvatskoj prozi (kao što se na početku devedesetih na sva usta promovirao mladi hrvatski film, koji je potom takoreći netragom nestao) i pri tom se podosta mistificira zaokret k mimetskom, kao da je riječ o nekakvoj gotovo revolucionarnoj prekretnici, gotovo pa nepoznatoj u hrvatskoj proznoj povijesti ovog stoljeća. Nasuprot toj silno uspješnoj prozi onda se kao suprotan primjer postavlja sterilna pjesnička produkcija devedesetih, gdje se navodno, uz nekoliko iznimaka, ništa zanimljivo nije događalo. Stvari su ipak malo drukčije. Niti je tzv. mlada hrvatska proza, barem dosad, generalno dosegnula neke osobito vrijedne učinke, niti pjesništvo naraštaja devedesetih za njom kvalitativno išta zaostaje. O prozi se daleko više govori po prirodnom slijedu stvari, jer danas u Hrvatskoj (a i šire) poezija prema prozi ima status eksperimentalnoga filma spram igranog, a onda je logično da se o onom što je prijemčljivije i zanimljivije širem sloju publike i više govori i piše. Drugo, tzv. mlada proza ima svoje stalne i kvalitetne generacijske kritičare (Pavičić, Perišić), koji je sustavno promoviraju, o čemu mladi i mlađi pjesnički stalež uglavnom može samo sanjati (svaka čast Maroeviću i Mrkonjiću, no oni jednostavno nisu senzibilizirani za neke ključne sastojke nove pjesničke generacije, dok pak mlađi kritičari koji se uhvate poezije grcaju u dosadnim frazama tipa označitelj i označeno, pjesnički/lirski subjekt itd). I treće, možda i najvažnije jer uzroke uvijek valja primarno potražiti u biti samog predmeta, poezija devedesetih prečesto je, bez obzira na pretežno solidnu kakvoću, bila tradicionalno poetizirajuće, sublimno usmjerena, odbijajući, točnije rečeno — ne znajući građu oblikovati svakodnevnim, neartificijelnim jezikom, ne shvaćajući u svojoj tradicionalističkoj začahurenosti da pjesništvo može biti — a danas upravo po tome najviše i jest — atraktivno i bez stilskih figura, biranog leksika i dominantnog, takoreći programskog poniranja u vlastitu nutrinu odnosno zabavljanja sadržajima koji ne korespondiraju s prepoznatljivim iskustvima masmedijske generacije, da su jednostavan jezik, narativnost i mimetski pristup velik potencijalni bonus suvremene poezije.

Primjer uspjele mimetske poezije, i to, za razliku od npr. pjesništva Dragana Juraka ili Roberta Perišića, čiste mimetske orijentacije, uglavnom lišene izravne internacionalističke intertekstualnosti/medijalnosti, usmjerene na sada i ovdje, predstavlja prva zbirka pjesama 29-godišnje zagrebačke Siščanke Tatjane Gromača, dosad vjerojatno poznatije po kratkim pričama i putopisima, uglavnom objavljivanima u »Godinama« i »Godinama novim« kojima je bila suurednicom. Tatjanine pjesme prosječnom će mlađem hrvatskom poznavatelju poezije svojom izrazitom narativnošću i tematiziranjem svakodnevnih životnih sitnica, općom atmosferom i ritmom zazvučati poput Carverovih i taj utjecaj zasigurno nije sporan, premda bi se netko s duljim pjesmočitalačkim stažom mogao dosjetiti i Johna Updikea i beatnika, odnosno čitava niza, ponajprije američkih, pjesnika (možda i nekih rock autora) ovoga stoljeća i njihova ishodišta u imenima Mastersa, Robinsona i Frosta.

Pjesnikinjin svijet, dinamično sagledan iz raznih perspektiva (pripovijedanje u prvom, drugom i trećem licu, pri čemu u prvom licu katkad mijenja spolno određenje), često ima naturalistička obilježja, a napučen je tzv. običnim, malim ljudima, katkad i socijalnim slučajevima, uvijek osobama koje su dobro spoznale praznost i tjeskobu egzistencije, ali nerijetko čuvaju svoje male emocionalne oaze koje Tatjana Gromača voli osvijetliti (npr. u sugestivnim pjesmama Geografija i Tetovaža). Ona u svoj poetski svijet uvodi beskućnike, pijance, skiheadse, poštare, opasne tipove, Ciganke, dućanske kradljivce, zeljanke (sjajna Marika Ljulj, možda najbolja pjesma zbirke), prizore oskudnih i otužnih zagrebačkih noćnih provoda, prehlađene jajnike, ali i atraktivnije teme (lažne) otmice (Otmičari nisu dolazili) i (navodne) pedofilije (Luigi). Najviše domete postiže u prvom ciklusu Kako ti misliš dalje živjeti (pod mjestimično različitim naslovima pjesama nego u zbirci djelomično objavljen u »Quorumu«, br. 4-5/1996, gdje je otisnuta i jedna od najizražajnijih pjesama Dok sjedim u kuhinji i drobim hašiš, koja se — možda iz (auto)cenzorskih razloga — nije našla u zbirci začuđujuće očišćenoj od droge i narkomana), sa stvarno jako, jako dobrim pjesmama kao što su Zabranjeno razgovarati s vozačem (o mladiću koji nije uspio ostvariti željenu komunikaciju s djevojkom koju je usput pokupio autom), Najvažnije je ostati miran (o susretu s opasnim tipom koji stavlja revolver u džep trenirke i upućuje opake poglede, dok se curice igraju skrivača), Čudim se svemu tome (o tko zna kojem sukobu mladića i njegova oca, nakon kojeg je prvi neočekivano ispao velik frajer u očima sestrinih prijateljica), već spomenuta Geografija (o mladoj ženi čiji je čovjek u nekom drugom gradu, a ona razmišlja o tome kako mesara ima posvuda, a ljubav možeš vidjeti samo na jednom sjecištu meridijana i paralela) i Vatra u noći (o ljubavnom paru koji će uskoro poći na počinak).

Tatjana Gromača visoke domete ostvaruje i u pjesmama Sudbina Jurija Gagarina, spomenutima Tetovaži i Mariki Ljulj, iznimnoj Moj otac počinje sličiti na crnca s polja pamuka, ganutljivoj igralački ljubavnoj Daj da ti ja skinem, zatim u Volim kad dođeš sa svojim dečkima i U vrijeme kad smo živjeli od prodavanja novina te u Kako?, pjesmi potresna svršetka. Uz još znatan broj solidnih pjesama jasno je da riječ o zbirci što zavređuje punu pozornost, koja je međutim mogla ostaviti još bolji dojam da su autorica i njezin urednik Branko Čegec bili (samo)kritičniji i knjigu od stotinjak stranica (pri čemu je tridesetak posljednjih tiskano u smanjenom fontu, inače bi bila još opsežnija) skratili za otprilike trećinu, pri čemu bi svakako bile izostavljene promašene pjesme kao što su Psi koji glođu kosti ili Dolaze u obzir samo varijante u kojima nešto dobivaš. Možda je ovo cjepidlačenje, ali u realističkom kontekstu poezije Tatjane Gromača treba prigovoriti i neautentičnosti izražavanja zagrebačkog skinheada koji u pjesmi Po povratku od roditeljskog doma traži od autorice cigaru, što je izraz za cigaretu koji nijedan zagrebački rasist ne bi upotrijebio, detektirajući ga kao bosanštinu. Također nedostaje više erotike, što je nažalost već opće mjesto suvremene hrvatske poezije, a Gromača bi kao privlačna mlada žena zacijelo imala što reći o ljubavi i seksu, što uostalom svjedoči spomenuta dražesna pjesmica Daj da ti ja skinem.

Naposljetku, u zaključku, knjiškom prvencu Tatjane Gromača valja odati priznanje. Istina, šteta je što zbirka nije kvalitativno kompaktnija i što je za takvu vrst poezije slabo zastupljena izravno erotska i posve ispuštena (osim u usputnom spominjanju u svojevrsno angažiranoj pjesmi Mrtvo prostranstvo) narkomanska tematika, no vrijednosti koje ona donosi prevladavaju. Realizam, naturalizam, sugestivna atmosfera stvarnoga života, osobito ulice, grada — posredovana vještim pripovijedanjem — to su nadasve dobrodošle osobine u time izrazito siromašnoj hrvatskoj pjesničkoj zbilji. U tom smislu nadam se da će knjiga Tatjane Gromača ostvariti znatan utjecaj u čemu bi — pored naravno niza respektabilnih pjesama koje sadrži — mogla biti njezina velika vrijednost.

Damir Radić