Srušite kuću s lavovima!

Srušite kuću s lavovima!

Gipsani lavovi u Dubravi i novoantički rokoko stupovi, sjećanje na ljetovanje u Grčkoj ili krasna fotografija sa sedamdesete strane Getroova kataloga za sezonu jesen-zima devedeset treće, koji pri vrhu metastaziraju u floralne tumore pozlaćenih rubova, pa prozori nalik na puškarnice s bakrenim okvirima na kojima je kujundžija preciznom rukom načinio motive iz dalje hrvatske povijesti, isto u Dubravi, pa onda decentni gipsani kipići Blažene Djevice međugorske postavljeni nad ulazima kuća po elitnim zagrebačkim bregovima, pekarnica u stilu koji kombinira Gaudija viđenog na razglednici Barcelone i švapski bunker viđen u Užičkoj republici Žike Mitrovića, dvokatnica od mramora, garaža od terakote, ginekološka klinika napravljena od lego kocaka i deseci dvoraca sagrađenih u mamurlucima od groznog zagorskog vina od kojega muškarci ostaju slijepi i gluhi, a žene rađaju kosooku novorođenčad, pa porodične trokatnice sagrađene u alpskom stilu, vrhovi krovova dodiruju zvijezde, dok im se obodi poput tupih kuhinjskih noževa zabadaju u mokru podsljemensku zemlju. Onda Cibonin toranj koji je veće čudo od onoga u Pisi jer je taj samo kriv i svakim danom sve krivlji, a ovaj hoda i sve bliži je cesti, pa se plašiš da ćeš se jednoga dana autom zabiti u njega jer će došetati do pola kolovoza, a onda limenke, novozagrebačke stambene, u kojima stanuju oni koji moraju, dok drugi kad mijenjaju ili prodaju stanove napominju kako nisu u limenkama, pa sva ta predgrađa koja se slijevaju prema centru grada i kroz njih putuješ dugo i uvijek imaš isti dojam: jednoga dana nećeš ni stići do centra jer ga više neće biti, nego će se predgrađa s istoka, zapada, juga i sjevera na kraju spojiti u podnožju spomenika bana Jelačića.

Kada sam prvi put prošao ispred kuće s gipsanim lavovima, pomislio sam: Taj čovjek tuče svoju ženu! Jadnici nitko ne može pomoći, ni feministkinje, ni policija, ni psihijatri, jer nitko zapravo ne zna prave razloge njezine nesreće koja se u osnovi ne razlikuje od njegove nesreće. Taj čovjek zaradio je ili ukrao silan novac, sagradio je kuću s lavovima i ostvario sve svoje životne snove, da bi na kraju od mirna i požrtvovna muža i oca postao nasilnik najgore vrste. Nitko nije svjestan tog jednostavnog odgovora, jedinog rješenja jedne obiteljske drame: Treba mu srušiti kuću s lavovima i on će opet postati normalan. Naime, nelagoda boravka u prostoru i među prizorima i vizurama koje se opiru finoj estetici oka nije svojstvena samo onima koji su estetike svjesni i koji znaju zašto su gipsani lavovi grozni, nego je ista i u ljudi koji vjeruju da su takve kuće i ti lavovi vrhunac ljepote. Razlika između primitivca i urbanog čovjeka samo je u tome što primitivac ne zna što će mu naškoditi.

Najzanimljiviji su psihološki motivi ljudi koji nagrđuju prostor u kojem žive. Kada se pronikne u njih, često se dobiva dobra priča koja jedina može iskupiti užas oka. Recimo, Cvjetni plac: Pratio sam sve javne rasprave, slušao one koji su se grozili i one koji su branili zlodjelo nad prostorom, ali nisam čuo odgovora na pitanje svih pitanja, a to je što su vidjele oči arhitekta koji je Cvjetni plac zamislio takvim? Odgovor mi je sinuo za dosadne nedjeljne šetnje Frankfurtom, dok sam kratio vrijeme prije povratka u Zagreb i mislio o užasu neradnog dana u stranom svijetu. Našao sam se na nepravilnom i ružnom polutrgu, jednom od bezbroj sličnih koji su širom Njemačke slučajno nastajali u vrijeme kada su gradovi dizani iz pepela savezničkih bombardiranja. Oni nisu nastajali na mjestima na kojima se okupljaju ljudi ili na kojima se susreću ulice, nego su rađeni, ti trgovi, iznad kratera avionskih bombi i na šavovima na brzinu stvaranih poslijeratnih gradova. Nijemci već godinama ili desecima godina pokušavaju poništiti te trgove, postavljaju na njih ultramoderne, duhovite, čak i šaljive skulpture, pokušavaju relativizirati simetriju praznine i izmišljaju neurednost na mjestima smrtonosne urednosti. U svakom slučaju, oni nisu sretni na tim trgovima i svjesni su svoje nesreće.

Međutim, našem je arhitektu bilo baš fino u Njemačkoj, pa je kao svaki malac u stranom svijetu zgrabio nešto što nije imao doma, donio je to u Zagreb i na mjestu ubava malograđanskog trgovišta cvijećem načinio savršenu repliku njemačke nesreće. Vjerojatno mu poslije uopće nije bilo jasno zašto se svi toliko bune kad su to isto, taj isti Cvjetni trg, samo bez Preradovića, mogli vidjeti u Bremenu, Frankfurtu ili čak Berlinu.

Nakon što sam shvatio što se dogodilo u glavi arhitekta ili nakon što sam si to samo umislio, već mi je bilo lakše prolaziti Cvjetnim trgom i već su mi nekako jasniji postali prizori obnovljenoga gradskog središta, Ilice, Jurišićeve, Bogovićeve, Gajeve, Trga bana Jelačića i svih drugih ulica koje su imale tu nesreću da ih se dočepa smrtonosno čudo hrvatske naive vođene vrhovnim umom Franje Tuđmana. Sve vam je to, ljudi moji, Danke Deutchland i možda bismo više sreće imali da nas nije prva priznala Njemačka, nego da nas je k prijemu u Ujedinjene narode vodio recimo Portugal ili još bolje — Island, pa da središte Zagreba sliči na Lisabon, Rejkjavik ili neki drugi nebombardirani grad.

Koja je, pak, sličnost između kuće gipsanih lavova i Cvjetnoga trga? Pa ta da je i jedno i drugo proizvod politike, one najbanalnije, najgluplje domoljubne, partijske, saborske, komitetske ili tabloidne dnevne politike. Sve te kuće, ulice i trgovi nastali su forumskim usuglašavanjem, izglasavanjem i nadglasavanjem, jednako kao što su nastajali zaključci dvadeset trećeg kongresa KPSS-a. Gipsani lavovi, kao i Cvjetni trg, potvrđuju da ne postoji drugi sustav vrijednosti do onog koji uspostavi partija, niti postoje drugi kriteriji lijepoga osim onih koje ima generalni sekretar. Stoga je, u to sam siguran, izgled ovoga grada više u domeni psihijatara i psihoanalitičara nego u domeni nekog ozbiljnog urbanista ili arhitekta. Politika je u potpuno političkim zemljama kakva je ova užasno podložna djelovanjima poremećenih psiha, te je i u najdemokratskijoj situaciji svaka naša politika zapravo politika privatnoga ludila.

Nemoguće je u Hrvatskoj uspostavljati poetiku prostora ili govoriti o viziji grada jer nitko nikada neće pristati ni na jedne kriterije osim onih političkih. Evo, recimo, u vrijeme kada je Ivica Račan formirao svoju vladu, »Glorija« je objavila fotoreportažu iz domova budućih ministara koja bi, u slučaju da poželimo estetski postaviti iznad svih drugih kriterija, djelovala kao čisti horor, ali se ipak nitko nije uplašio. A trebali smo se, mislim tako, uplašiti kada smo vidjeli budućeg ponosnoga ministra obrane koji na zidovima svoga stana vješa isključivo goblene izvezene vrijednom rukom supruge. Onaj tko živi među goblenima ne smije biti ministar obrane, kao što ministar obrane ne smije biti ovisnik o heroinu. Heroin i gobleni razaraju ljudsku svijest. Kao i gipsani lavovi. Ali kome to reći kad će onda svi graknuti da pretjeruješ i zaboravljaš da novi ministar obrane nije iz stranke lopova, nego je iz stranke onih koji će hapsiti lopove? Kome ćeš išta reći ako stalno govorimo o politici?

Kuće, ulice i trgovi u nas su obilježeni privatnim psihologijama i najosobnijim frustracijama. U Dubravi, među gipsanim lavovima, riječ je o psihologijama vlasnika kuća, u središtu grada radi se o psihologijama HDZ-ovih vrhovnika i doglavnika, negdje drugdje u igri su psihologije najobičnijih zidara, ali baš nikad i nigdje nije se radilo o psihologijama urbanista. Posljednji naši urbanisti umrli su zajedno sa carom Franjom Josipom i samo zbog njih naši gradovi još imaju nešto osim predgrađa. Sama ideja urbanizma protivna je ideji politike. Politika teži da odredi i normira sav čovjekov život, kao što urbanizam teži da odredi i normira sav njegov životni prostor. I upravo zato urbanistima nije dopušteno da rade svoj posao.

Ono što je lijepo, to je i funkcionalno. Ono što nije lijepo, ne može biti ni funkcionalno. To je istina naših života, svejedno živimo li još uvijek u pećinama ili smo stasali do nebodera, ali se neprestano vode duge i blesave rasprave o odnosu lijepog i funkcionalnog. Te rasprave služe samo tome da odvuku pažnju od svega što ne razumijemo ili ne želimo razumjeti, pružaju nam mogućnost da kompliciramo stvari onako kako ih komplicira politika koja teži rješenjima, ali ne želi do njih doći. Jesu li gipsani lavovi lijepi ili su možda funkcionalni i je li lijep Cvjetni trg ili su novozagrebačke limenke, može biti, funkcionalne?

Trebalo bi već jednom započeti razgovor o tome zašto se osjećamo loše i zašto onaj tip iz Dubrave tuče svoju ženu, pa bismo ubrzo mogli doći do toga da se užasnemo mogućnosti da nam ministar vješa goblene i da nam poslije on i njegove kolege uljepšavaju grad i kuće izmišljajući neku svoju poetiku prostora koja će trajati upravo onoliko koliko bude trajao njihov stranački mandat. Oko je mudrije od glave i mnogo je manja razlika između naših očiju nego između glava. Prosvjetiteljski zvuči, ali ne bi bilo loše naučiti ljude da se služe svojim očima i da im onda povlađuju.