Srednja Europa – duhovna veza

Srednja Europa – duhovna veza

Predavanje predsjednika Republike Poljske Aleksandra Kwas´niewskog na sveučilištu Tomáša Garriguea Masaryka u Brnu 23. veljače 2000. godine, u povodu dodjele Zlatne medalje T. G. Masaryka

Poštovane dame i gospodo,

Vrlo mi je drago biti gost Masarykova sveučilišta. Raduje me što imam priliku susresti se s predstavnicima češke intelektualne elite, govoriti o iskustvima i izazovima koji nas povezuju. Mi smo sudionici zajednice koja se zove Srednja Europa. To nije samo prostor na karti — to je ponajprije duhovna veza. To je zajedništvo povijesne sudbine koja je postala udio ovdašnjih narodâ i pojedinačnih ljudskih biografija. U posljednih deset godina ta je zajednica zadobila novu političku kvalitetu u Europi koja se transformira i ujedinjuje.

Patron ovoga sveučilišta — veliki Tomáš Garrique Masaryk — u intelektualnu i političku raspravu uveo je pojam češko pitanje. Slično tome, postojao je također pojam poljsko pitanje, koji se odnosi na oslobodilačke težnje Poljaka u razdoblju kada nisu posjedovali vlastitu državnost. Smatram da danas narodi naše regije — u toliko drukčijim, povoljnijim povijesnim uvjetima — imaju pred sobom zadaću koja se može nazvati srednjoeuropsko pitanje.

O fenomenu Srednje Europe toliko je toga već napisano i izrečeno. Posebno ovdje, u Češkoj i u okviru češke kulture. Pod velikim sam dojmom čeških znanstvenih i književnih postignuća, a posebno esejistike, koja je pitanje Srednje Europe i srednjoeuropejstva učinila jednom od osovina svojih političkih, filozofskih i umjetničkih razmatranja. Misli Tomáša Masaryka, Jana Patočke, Josefa Kroutvora, Milana Kundere, Vaclava Havela neizmjerno su duboke i poticajne. U sklopu rasprava o Srednjoj Europi, kroz postavljanje pitanja iz područja etike i kulture, razvijane su misli o narodu i njegovu povijesnom razvitku. Stalno je prisutna misao o sudjelovanju onoga što je u narodu svojstveno i neponovljivo u univerzalnim vrijednostima Europe i cijelog čovječanstva. Pitanje o narodu istodobno je pitanje o čovječnosti. Potraga za temeljima nacionalnog bića istodobno je otkrivanje stupova civilizacije, stajališta građanskog društva. Češka kultura i politička misao okreće se Srednjoj Europi služeći se upravo takvom perspektivom.

Slična struja prisutna je i u poljskoj kulturi i misli. Često je bila u sukobu sa stereotipnim idejama o biti poljskosti i nije dopustila da narod okošta u plitkom konzervativizmu. Postavljala je visoke moralne kriterije, učila je otvorenosti. »Narod se sastoji ne samo od toga što ga od drugih razlikuje, nego i od onoga što mu je zajedničko.« To je tvrdnja Cypriana Kamila Norwida, istaknuta poljskog pjesnika i mislioca koji je stvarao u 19. stoljeću. Sljedeći predstavnici te struje mogu biti ličnosti s prijelaza stoljeća: Stanislaw Brzozowski, filozof i likovni kritičar, Stanislaw Wyspiazski, pjesnik, dramatičar i umjetnik; sve do osoba bliskih našim vremenima i suvremenici kao što su Witold Gombrowicz, Jerzy Giedroyć, Czeslaw Milosz.

Ta su velika imena češke i poljske kulture i političke filozofije naši vodiči u prihvaćanju izazova kakav je danas srednjoeuropsko pitanje. To nije tema za akademsku raspravu. To je živo svakodnevno pitanje. To je izgradnja naše budućnosti. Na nj se nadovezuje nekoliko temeljnih pitanja — o našoj suvremenoj samosvijesti, o uzajamnim odnosima između zemalja i društava Srednje Europe, o viziji suradnje sa susjedima naše regije, o našem mjestu i ulozi u arhitekturi ujedinjene Europe.

Mijene kroz stoljeća

Dame i gospodo!

Politički i civilizacijski opseg pojma Srednja Europe mijenjao se kroz epohe. Još su i danas različite interpretacije toga koje zemlje treba smatrati srednjoeuropskima. Mnogo pri tome ovisi o mjestu na kontinentu s kojega se gleda, o povijesnim iskustvima, o naraslim stereotipima. Britanski povjesničar i publicist Timothy Garton Ash napola u šali rekao je: »Kaži mi što smatraš Srednjom Europom, a ja ću ti reći tko si«, i mnogo je u tome istine.

U današnjoj europskoj politici jezgra Srednje Europe jesu Poljska, Češka i Mađarska. Povezuje nas ne samo zajedništvo povijesne sudbine i ukorijenjenost u vrijednostima zapadne civilizacije. Od 1989. godine tome smo zajedništvu dodali novi, dodatni smisao. Uspjeh transformacije u našim zemljama uveliko je pridonio rušenju željezne zavjese u Europi. Mi smo proizvođači stabilnosti, prostor gospodarskog razvitka. Naše zemlje služe kao primjer djelatne snage kakvu daje demokracija, vladavina prava i dosljedne reforme u smjeru slobodnoga tržišta. Srednja Europa postala je priznata marka u svijetu politike. Proširenje NATO-a na naše tri zemlje bilo je potvrda toga. Posve je jasno da će vizija ujedinjene Europe ostvarivana ponajprije u okviru Europske unije, biti osakaćena i lišena povijesnoga zamaha bez ubrzanog sudjelovanja naših zemalja u toj strukturi.

Specijalnost Srednje Europe postalo je uspješno iskorištavanje prilika. Srednjoeuropsko pitanje označava pitanje što ćemo dalje učiniti s tim velikim postignućem i adutom kakav je naša duhovna zajednica, strateška politička suradnja, dosadašnje jedinstvo težnji. Upitajmo se kako želimo shvaćati Srednju Europu — samo kao etapu na našem putu prema ujedinjenoj Europi ili kao izvor naše samosvijesti. Upitajmo koliko jaku volju imamo da se prodube naše veze da bi se naša društva međusobno stvarno približila. Razmislimo, ne živimo li — usprkos intenzitetu političkih kontakata, sudjelovanju u zajedničkom savezu, elementima gospodarske suradnje, međusobnim simpatijama i sklonostima — ovdje na neki način jedni pored drugih, zaokupljeni vlastitim problemima? Čak je nastala nova sintagma, baršunasta ravnodušnost. Ne privlači li puls događaja u Parizu, Berlinu, Londonu ili New Yorku našu pozornost više od onoga što se događa u naših najbližih susjeda: u Pragu, Brnu, Varšavi, Budimpešti ili Bratislavi?

Trebali bismo razmisliti o tome na koji način želimo jačati našu regionalnu solidarnost, ali i o tome kako želimo nastupati prema našoj okolini. Upitajmo hoćemo li znati podijeliti uspjeh Srednje Europe s drugim zemljama prostora Srednjo-istočne Europe? Hoćemo li kod sebe naći volje da mobiliziramo druge, da im služimo svojim iskustvom, potičemo međusobnu otvorenost? Nećemo li možda podleći iskušenju prisvajanja srednjoeuropejstva, koje ćemo shvatiti kao udobno prijevozno sredstvo koje nas odvozi prema strukturama ujedinjene Europe? Kako zamišljamo ulogu naše regije u Europskoj uniji? Kakvi će biti vektori naše suradnje s drugim regijama?

U Europi 21. stoljeća pojavljuje se perspektiva suradnje zemalja prostora od Baltičkog mora preko Srednje Europe do crnomorskih obala. Ta se suradnja može razvijati u okviru struktura Unije i u okviru sve bližih kontakata Europske unije s Ukrajinom, Rusijom i Turskom. To bi bila prekretnica u povijesti Europe.

Posebno mnogo ovisi o strateškim izborima Rusije — hoće li izaći ususret zapadnim civilizacijskim trendovima ili će svoju samosvijest graditi u opoziciji prema zapadnim vrijednostima. Vrlo je bitno također pitanje hoće li Europa uspjeti uvidjeti ovisnost vlastite stabilnosti i sigurnosti o stabilnosti i sigurnosti Ukrajine. Ne može se također potiskivati na dalji plan pitanje Turske i perspektiva njezina sudjelovanja u Uniji. Mi ne možemo na ta pitanja odgovoriti. Samo djelomično možemo pomoći u traženju odgovora korisnih za Uniju. Možemo biti aktivni navijači. Nemojmo zapostavljati te mogućnosti.

Slavenska potka

Poštovani!

Simbolika i tradicije Brna — povijesne prijestolnice Moravske — čine intelektualni poticaj da razmotrimo još jedan aspekt ulaska zemalja Srednje i Srednjo-istočne Europe u europsku zajednicu. Mislim na slavensku potku.

O članstvu u Europskoj uniji danas pregovaraju tri slavenske države: Poljska, Češka i Slovenija. Nakon odluka zasjedanja Unije u Helsinkiju toj skupini priključit će se također Slovačka i Bugarska. Političke promjene u Hrvatskoj mogu otvoriti put sudjelovanju i te zemlje u europskim procesima. Mnogo je primjera koji potvrđuju europsku orijentaciju Ukrajine, iako smo svjesni da se pitanje eventualnoga ukrajinskog članstva u Uniji odnosi na dalju budućnost. Svi ti čimbenici pridonose tome da će slavenska potka sve snažnije utjecati na oblik europskih procesa. Ujedinjena Europa jest i treba biti jedinstvo u mnogostrukosti. Slavenske će zemlje unijeti — tradicijom, iskustvom i mentalitetom — nove elemente u tu raznoliku jedinstvenost.

Naravno, ovdje je riječ o nečemu posve drugome od slavjanofilskih i panslavističkih ideja. Sjećamo se da su one bile karakteristične za duhovni krajolik Rusije 19. i početka 20. stoljeća. Bile su upisane u kontekst civilizacijskog i političkog sukoba između Zapada i Istoka. Nailazile su na određeni odjek u nekim sredinama slavenskih naroda, posebno među južnim Slavenima. Ponekad imaju svoj nastavak u suvremenim raspravama.

Poljska je povijest utjecala na to da smo bili i jesmo narod posebno otporan na ideje slavenskog zajedništva koje je trebalo biti građeno u opoziciji prema zapadnoeuropskoj civilizaciji. Mi smo se uvijek osjećali dijelom te civilizacije. Tijekom posljednja dva stoljeća borili smo se se protiv istočne agresije u obrani naše nezavisnosti te protiv rusifikatorskog pritiska u obrani naše nacionalne svijesti. Međutim, u našem povijesnom i kulturnom nasljeđu postoji istodobno cijelo bogatstvo plodnih kontakata s Istokom, također slavenskim, s fascinantnom civilizacijom pravoslavlja. U poljsku tradiciju pripada otvorenost, suživot i prožimanje kultura. Zahvaljujući tim iskustvima osjećamo se danas duhovno zreli. To nas obvezuje da u Europi koja se ujedinjuje aktivno sudjelujemo na razvijanju veza među slavenskim zemljama. Posebno bliskog partnera vidimo u Republici Češkoj — našem susjedu, savezniku i sustanaru srednjoeuroskog doma. S velikom simpatijom i nadom odnosimo se prema demokratskoj proeuropskoj Slovačkoj.

Smatram da slavenske zemlje u integracijskim strukturama mogu učiniti mnogo dobroga za izgradnju i jačanje jedinstva Europe. Moramo ipak stalno imati na umu da je ovdje riječ o novoj političkoj kvaliteti, a ne o nadovezivanju na anakrone koncepcije. Slavenske veze ne smiju tako zaslanjati i slabiti dostignuća suradnje s drugim, neslavenskim zemljama regije. One se ne mogu razvijati protivno procesima i vrijednostima poput demokracije, vladavine prava, prava čovjeka, supsidijarnosti, pravila slobodnog tržišta — koje su temelj europske zajednice u okviru Europske unije i NATO-a. Bilo bi dobro da slavenski čimbenik u većoj mjeri nego do sada bude element novoga europskog poretka, ali poretka koji se sastoji od otvorenosti i suradnje, a ne u stvaranju podjela i konfrontacija. U Europi ne smijemo poći Huntingtonovim tragovima koji naglašavaju neizbježnost civilizacijskih konflikata. Kao što smo svi bili pod dojmom eseja Milana Kundere Tragedija Srednje Europe, tako bismo se vjerojatno složili s onima koji su s njime polemizirali da se ne može na pojednostavnjen način, jednostrano, određivati civilizacijske podjele te iz Europe isključivati neke narode i kulture. Upravo slavenski čimbenik, slično kao i srednjoeuropski — iskustvo postojanja između, tradicije kontakata sa Zapadom i Istokom — može bitno pridonijeti tome da Europa 21. stoljeća bude jedinstveni organizam.

Tradicija Moravske može biti za nas vrlo poučna poruka. Na tom prostoru, koji su Slaveni naseljavali već u 6. stoljeću, u 9. stoljeću stvorena je moćna velikomoravska država — jedna od najvećih slavenskih država u Europi. Ovdje su djelovali sveti Ćiril i Metod. Ćiril je stvorio najstarije slavensko pismo, a Metod, moravski nadbiskup, uveo je slavenski jezik u bogoslužje. Istodobno, tisućgodišnja kultura i povijest Moravske duboko su ukorijenjene u zapadnoeuropsku civilizaciju. Veličanstveni spomenici Brna impozantan su primjer za to. Moravska i Brno mogu biti simbol Srednje Europe i bogatstva slavenske baštine.

Povoljna budućnost

Poštovani!

Budućnost Srednje Europe čini se povoljnom. Sat povijesti dobro mjeri vrijeme za nas. Međutim, nemamo zajamčen bon za uspjeh. Vrlo mnogo ovisi o našoj dosljednosti. Od toga koje potke s povijesne poruke Srednje Europe želimo izvući i jačati.

U našem zajedničkom sjećanju stoji aforizam Františeka Palackog: »Kad Austrija ne bi postojala, trebalo bi je stvoriti.« Vjerujem da je u trenutku kada je izrekao tu misao 1848. godine Palacki imao na umu ne toliko samu Habsburšku Monarhiju koliko ideju otvorenosti i tolerancije, koncepciju slobodnog suživota i suradnje mnogih naroda u okviru jedne političke zajednice. U tadašnjoj Europi je to, čega je simbol bila Austrija u viziji Palackog, bila iznimka. Nalazimo se ovdje na temeljima razumijevanja fenomena Srednje Europe. Tim je putem poslije krenuo Tomáš Masaryk. Taj je put u početnoj etapi poljske nezavisnosti pokušao ostvariti Józef Pilsudski, nadovezujući se na tradiciju Rzeczpospolite više naroda. To je lijepo lice srednjoeuropskog nasljeđa.

No, ono ima i drugo lice. Moramo imati na umu da su se neke užasne pojave 20. stoljeća ponikle upravo na prostoru Srednje Europe i u njezinu kulturnom ozračju. Ne smijemo pasti u samoushićenje nad specifičnošću Srednje Europe, nad porukom njezine povijesti. Tu su potencijalno prisutni atomi dobra i zla. Situacija u Austriji ponovno postaje jasan simbol, iako u posve drugom smislu nego što je to smatrao Palacki. Nadajmo se da tendencije koje nas zabrinjavaju neće postati zarazne. Određena preosjetljivost, koja je rezultat gorkih lekcija povijesti, treba i nama i Europi. Neka nam ne pobjegne upozorenje Vaclava Havela: »Ako novi europski poredak ne stvore demokrati, time će se pozabaviti nacionalisti.«

Srednja Europa u najnovijoj povijesti nije dala samo jedno svjedočanstvo da je jednoznačno odabrala. Ipak, to svjedočanstvo svi moramo stalno potvrđivati. Za naše dobro i za dobro Europe.

Prevela Magdalena Najbar-Agičić