Sloboda arhitekture

Sloboda arhitekture

Arhitektura organizira život, a ne odgovara na apstraktno pretpostavljene i diktirane zadatke, često još apstraktnijeg shematizma normiranoga političkog usmjerenja. Prevladavanje stvaralaštvom ponad nametnuta službenog svjetonazora stalno je prisutna aktivnost svakoga stvaralačkog čina i pridaje mu još jednu humanističku dimenziju za koju se valja boriti.

Borba sa šabloniziranim diktatom istolikog agresivnog društvenog ustrojstva veliki je dodatni napor stvaralaštvu i ona ne pridonosi njegovu humanom ostvarivanju. Ipak, prevladavanje toga stanja uvijek nas raduje, jer i to je potvrda i pobjeda stvaralaštva.

Arhitektura gradi organizirajući zajednički život jedino vlastitom stvaralačkom imaginacijom, a ne nametnutim formuliranim zadaćama na koje mora odgovoriti. Njezin pravi uspjeh slijedi tek iz vlastite stvaralačke slobode, zato je treba pustiti da djelatno živi s društvom i da vlastitim načinom pridonosi i gradi društvenu svijest zajedništva bez ikakvih nametnutih shema izvan njezine stvaralačke i humanističke ideje. A za takav odnos arhitekture i društva u prvom je redu potrebno povjerenje društva isključivo u stvaralačku snagu arhitekture, jer tek će tada zdravo društvo ispuniti svoje humano poslanje i od arhitekture dobiti u potpunosti ono najbolje što ona u tom času može pružiti, odnosno ostvarivati kao misaoni i praktični način života, oblikujući okolinu za sve moguće akcije.

Takvu slobodu arhitektura sebi mora izboriti u društvu da bi sama ostvarivala zajedničku slobodu svih ljudi i vlastitog djela, pridonoseći općenitoj slobodi i humanističkoj težnji zdravoga društva.

Svaki od nas vidjet će sam na svoj način kako je teško izboriti stvaralačku slobodu i koliko smo i kakvu slobodu do sada imali. Putove ka slobodi duha nije teško naći, teško je samo otkloniti prepreke kojima je sloboda duha obuzdavana. Na arhitekturi je, u našoj sredini posebno, da ruši takve prepreke.

Teze za raspravu

Prostor govori, njime se izražavamo. Slojevitost procesa kreće se od materijalnih zahtjeva života, preko zagonetnog iracionalnog rađanja ideje i misli, do kreativne materijalizacije kojom napokon nešto moramo reći i izraziti. Kada pak vlast (politika), uvijek silom, sudjeluje u tom procesu, propast je to za svaki istinski stvaralački čin.

Naslov našega skupa je Arhitektura i politika. Kako je politika danas još, pogotovo u nas, tek izraz vlasti, ovaj bih skup nazvao Arhitektura i vlast.

Vlast je uvijek stanovita prisila, pa i onda kada je ona tzv. volja naroda, odnosno demokracija. Vidimo danas već da se i tu kriju opasnosti za slobodu stvaralaštva, pa se samo stvaralaštvo i opet mora čuvati od tzv. demokracije.

Sva su povijesna razdoblja u stvaralaštvu (arhitekturi) obilježena politikom tog razdoblja, vlašću koja je uvijek u mogućnosti provoditi svoj naum.

Arhitekturu je tako, moramo priznati, uvijek dijelom, ponekad i posve, diktirala vlast, a to znači dakako novac. U našem slučaju, u našem vremenu, u Hrvatskoj, proteklo desetljeće bilo je diktirano u prvom redu novcem i beskrupuloznom dobiti, ne više apstraktnom ideologijom, ako ne želimo profit nazvati novom ideologijom.

Pitanje je sada: kako arhitekturu kao istinsko stvaralaštvo i ključan dio kulture uklopiti u sustav demokratske mijene društva?

Pogubno je da je upravo u proteklom desetljeću ostvarena znatna, ali i nekontrolirana izgradnja s nizom negativnih i katastrofalnih ekscesa, jer po nečijoj namjeri nije bilo planova gradogradnje, kao tobožnji privid slobode građenja. No, u prostoru grada takve pogubne nazovislobode ne smije biti, a u povijesti je nikada i nije bilo. I u komunizmu se prostorno planiralo, danas na to gledamo s kritikom, ali i priznajemo postojanje stanovitoga reda; a uvijek je bolji nekakav, nego nikakav red. Nezamislivo je danas, a uvijek je tako bilo, graditi gradove, restrukturirati široku okolinu bez planova. To ide u korist profiterstvu s katastrofalnim, i materijalnim, posljedicama u prostoru i u društvu. Izostala je kritika, pa naravno i dijalog. Tek uspostavom dijaloga, a za to su uvijek potrebne barem dvije strane, moguće je pokrenuti kritiku i djelatno angažirati politiku, ne kao mentora i naredbodavca nego kao dobronamjerna poticatelja humanijeg i urednijeg građenja, a to znači i ljepše i humanije okoline. Politika i arhitektura tek se tu mogu sresti.

Prožetost arhitekture i politike, odnosno vlasti, nazočna je trajno u povijesti, ali istinitoj umjetnosti ona nije bila i ključna prepreka ostvarivanju humanoga življenja i vrijednih ostvarenja, makar tek kao ekscesa. A u proteklom hrvatskom desetljeću bilo je premalo takvih ekscesa.

I na kraju pitanje: je li potrebno mijenjati politiku ili naš odnos prema politici i, dakako, našem poslu? A oboje bi u demokraciji moralo biti moguće ostvariti.