Slike totalnoga ambijenta

Slike totalnoga ambijenta

Duje Jurić, Nove slike, Galerija MEI, Zagreb, 8-28. svibnja

Čast da svojim slikama, nastalim između 1997. i 2000, otvori novu zagrebačku Galeriju MEI, smještenu u Ministarstvu za europske integracije, u Ulici grada Vukovara 62, zasluženo je pripala Duji Juriću, autoru jednoga od najintrigantnijih i najkonzekventnije razvijanih rukopisa u našem recentnom slikarstvu, koji iz izložbe u izložbu doživljava sve začudnije samoobnavljajuće, svježe i vitalne inačice, uvijek ostvarene novim oblikovnim rješenjima, koja pomno smješta u odgovarajuće duhovne konstelacije i kontekste svoje epohe. Njegove nove slike podastiru raznolike plastičke organizme, zanimljivu i atraktivnu sintezu Jurićeve optičke, kinetičke i ambijentalne umjetnosti, koja teži tomu da postane totalni ambijent.

Od samih početaka Jurić je očitovao analitičke predispozicije i racionalan pristup zadacima koje si je postavljao, ali ga je — više nego bilo što drugo — u radu motivirala neizvjesnost igre prepune iznenađenja i malih otkrića. Njegove su spoznaje prije intuitivne nego egzaktne, a njegovi konstrukti prije su posljedica zanosa igre nego rezultat metodičkih istraživanja. Ukupnošću svojih napora dokazuje da je geometrija entitet po sebi i, što je još važnije, da u formalnom pogledu strogoj umjetnosti, u kakvoj se oglašava, imaginacija u krajnjoj konzekvenciji odnosi prevagu nad svim sustavskim i sustavnim razradama.

U Galeriji MEI slike su postavljene u opozitima: na sučeljenim su zidovima postavljeni uzak crno-bijeli i uzak kromatski friz. Prvi je ostvaren u različitim tonovima crne i bijele boje, a drugi je neobično šaren. Na drugom se zidu, u svojoj kolorističkoj raskoši, šire četiri samostalna polikromatska ostvarenja velikih dimenzija, od kojih neki imaju ljubičast, crven i žuto-zelen žarki i usitnjeni raster, a pored njih je — radi kontrasta — postavljen monokromni pandan. Od jednostavnih elemenata — okomitih i vodoravnih vrpci — Jurić stvara složene plastičke i kolorističke sustave. Svaku sliku — utišanu crno-bijelu i koloristički raspojasanu — uvijek ortogonalne kompozicije, redovito raspolovljuje okomita oblica — vertikalni valjkasti motiv — koja je, stvarajući podjelu slike, glavni akcent kompozicije, redovito ostvarena u nijansama sive boje. Taj motiv — ikonografska konstanta Jurićeva rukopisa — formalno gledano, negdje stvara simetričnu podjelu slike uvodeći pravilo »zlatnog reza«, a drugdje je gurnut malo ulijevo ili udesno, ali je — uza svu simboličku vrijednost koju ima kao vertikala — gradbenim načelom kompozicije objedinjuje i kroti ostale elemente u njihovoj usitnjenosti i senzualnosti te sprečava njihovo gubljenje iz receptorova očišta, a u metaforičkom smislu čini je optimističkim i vitalističkim konstruktom.

Lijevo i desno od oblice u svojim, mjestimice i grozničavim, preklapanjima, vodoravne i okomite linije stvaraju dinamičan i ritmičan raster, pattern snažna optičkog dojma. Umnažanjem, usitnjavanjem i mjestimice grozničavim preklapanjem ritmički razigranih vodoravnih i okomitih linija — fino izvedenih i minuciozno satkanih — koje su, međusobno ispresijecane, u geometrijskom meandriranju najviše nalik labirintu — stvorena je bogata i intenzivna rešetkasta konstrukcija-ispuna, mreža kvadrata različitih veličina i nijansi živih boja.

U omeđenu i formatom slike ograničenu prostoru ti radovi na vrlo senzibilan način podastiru doživljaj neograničene dimenzije prostranstva i vrlo senzibilizirane pokrenutosti, pa čak i iluziju prostora i pokreta. Linije kao da se međusobno ispresijecaju brzinom elektronske plazme, čija logika ritmova nama nije razumljiva: nekada je taj ritam brz, a katkad dolazi i do njegova zastoja, pa je struktura kvadrata, ponekad i kvadratića, gdjekad gusta, gotovo da se pretvara u horror vacui, a drugdje rjeđa, pa se čini da je tu »paučinu« dostatno odgurnuti rukom i ući u dubinu skrivenu iza galerijskog zida. Stvara se i osjećaj da uzavrele linije poput plazme pulsiraju platnom i da čak, prislonimo li dlan na platno, možemo oćutjeti njihovu propulzivnost i brzinu.

Jurićeva konstruktivna umjetnost nema za cilj ironiziranje preživjelih neoplastičkih kanona, nego im — kao dijete svoga doba — nudi alternativu, vlastitu, privatnu, od mnogo čega emancipiranu ideju građenja plastičkih sustava, pri čemu ni taj njegov konstrukt ne želi sebe afirmirati kao definitivan i okoštao vrijednosni sustav, nego, dapače, kao svijest — na temelju nove osjećajnosti za konstruktivističke fenomene, nove plastičke intuicije i kromatske konfiguracije — o postojanju različitih mogućnosti i stalno novih putova stvaranja plastičkih struktura.

U ovom rukopisu, međutim, zapažamo nešto još važnije: Jurićeve su najnovije slike navlastito djeca svoga vremena, na njima opažamo mnogo toga što čini vizualnu zbilju današnjice — primjerice neo-geo, ornamentalizam, computer-art, iskustva grafičkog oblikovanja i dizajna općenito — no najviše upada u oči činjenica da najnovijim slikama kao da simulira ono što bi, da ne živi u materijalno siromašnu društvu, mogao — punokrvno osjećajući bitnu dimenziju suvremenosti — ostvarivati na adekvatnijoj materijalnoj razini, u elektroničkim i svim ostalim medijima današnjice, uz gotovo neograničene mogućnosti eksperimentalne operativnosti što je omogućuju moderne tehnologije, posredovanjem kojih bi ušao u građenje nove plastičke kulture i senzibilnosti koja će po operativnim i estetskim vrijednostima biti duboko ukorijenjena u realnosti epohe u kojemu on kao autor djeluje, u ludičku i relaksirajuću funkciju umjetnosti.

Naime, u posljednjim desetljećima 20. stoljeća u cijelome je svijetu došlo — u realnosti tehnološke civilizacije — do korjenitih preobražaja svih oblika plastičkih umjetnosti, do napuštanja potrošenih načina izričaja i formiranja nove vizualne kulture, primjerene aktivnoj i dinamičnoj pojavnosti današnjeg svijeta, zapravo do prave eksplozije primjene tehnološkog napretka u svekolikoj umjetnosti i kulturi, do dramatične, gotovo totalizirajuće usredotočnosti umjetnika na tehnološke mogućnosti (bolje reći moći!) izražavanja i očitovanja novoga, drugoga, svijeta artificijelne, zaumne, virtualne, hiper/super-realnosti, a Hrvatskoj — što zbog materijalnog a što zbog duhovnog siromaštva autora — sveudilj smo svjedoci štafelajnoga slikarskog intimizma kao najrasprostranjenijeg izričaja!

U svom dinamičnom meandriranju ukrštene se Jurićeve linije danas najmanje doimaju kao tradicionalni neoplasticizam, a u svojim zmijolikim i jeguljastim, neuhvatljivim putanjama i akceleracijama, poglavito zamislimo li i šarene slike kao friz, više kao kibernetika, primjerice kompjutorska animacija, vizualizacija digitalnog čipa, ono što u nevidljivoj pozadini čini pozadinu elektronske slike, kompjutorski binarni sustavi, prizori znani surferima, beskonačni printovi iz cyber spacea, neuronski putovi velikih kompjutora, labirintični sustavi elektroničkih prijenosnika čije bi skrivene sadržaje tek trebalo dekodirati.

Stoga i ova izložba očituje autorovu frustraciju činjenicom da je prepušten samom sebi i — uzevši u obzir sve potencijalne mogućnosti — prepušten najskromnijim, »štafelajnim« sredstvima, bez materijalne, tehnološke i tehničke potpore kakve umjetnosti njegove epohe, u svijetu!, stoje na raspolaganju.

Ivica Župan