Slikarski soneti

Uz izložbu slika Mladena Pejakovića u Galeriji Vjekoslav Karas u Karlovcu

Osobno bih o njemu mogao govoriti u — nedogled! Koliko mu dugujem, sam Bog zna. Ispremiješao sam neka njegova znanja sa svojima, neka njegova uvjerenja izgovaram gotovo kao svoja, svako malo hvatam sam sebe u krađi više ne razlikujući što je njegovo, a što moje. A ako bih tražio primjer nekog utjecaja, dalje od sebe ne bih trebao krenuti. A u svim njegovim tvrdnjama, pokudama i pohvalama s kojima se morate ili ne morate složiti ima nešto proživljeno i iskustveno i nadasve iskreno; kada prigovara drugome, kao da prigovara sebi i kao da je prigovor prošao kroz kušnju vatre njegove vlastite unutrašnjosti ili da su zablude drugih tek njegova jučerašnja stranputica. Tako imate osjećaj sugovorništva bez nadmoći, skromnosti s kojom će dijete i zreo čovjek pokudu primiti većim darom od pohvale drugih.

Ovaj se opus, koji brojem djela nije velik, ali je raznolik i bogat, širi izvan iskustva slikara. Ne treba pripominjati značenje njegova Broja iz svjetlosti, Omjera i znakova, Predromaničke arhitekture ili sjajnih tekstova o našim umjetnicima (Dulčiću, Ružiću, Jakiću i dr.). On samo dokazuje da čovjek jake osjećajnosti može biti od velike koristi znanosti, ali i da znanja mogu pomoći njegovoj slici i nadahnuću u kolokvijalnom i romantičnom smislu. On se priključio ponajboljim duhovima koji nisu išli dalje od prirode, malešnih i svakodnevnih stvari, kako bi objasnio i najzamršenije fenomene.

On može strukturirati neku sliku jakim arhitektoničnim i armaturnim potpornjima, ali će naći načina da unutar nje ugnijezdi na pravo mjesto neki kolobar, prozirno okno, detalj poetičnog svijeta. Strukturalist, konstruktivist, ali i impresionist pointilist, mrljist — ako je dopustivo reći (Tuškanac, Jesenja) na istom će motivu (primjerice Tuškanac) pojačati crtež ili strukturu ili će uvođenjem svjetla omekšati čvrste obrise ističući mekoću, treperavu osjetljivost mrljom građene površine.

I u svojim najranijim djelima, u svojim slikama ili objektima, akvarijima s plivajućim tijelima, kao i u novijim djelima ne krije se nikakav prevratnički duh. Nema tu ništa od predvodništva; tek ono što vrli pisac predgovora posljednjoj izložbi naziva »osobitim Pejakovićevim izrazom«. Jer to je sklad znanja i osjećanja, normativnoga i doživljenoga i traganja za dinamičnom ravnotežom. Jer malo je koji slikar poput Pejakovića utopio svoj stil u općenitost slikarskoga iskustva i malo je koja općenitost dobila tako zasebnu poetsku svijest pojedinačnoga. Osim toga, ni na jednom sličnom primjeru nisam vidio da se hladnoća neke teorije tako nježno privija i postaje čovjekov sadržaj i da gubi onu nedodirljivost, udaljenost i apstraktnost koja se kao božanstvo koristi kao fraza ili neko karbonizirano normativno inje.

Sustav mu nije cilj. Prije je to sklad, ravnoteža, suglasje i srodni zahtjevi, koji dakako ostaju neutješno nedosegnuti. On samo glumi strogoću, a zapravo pripada najosjetljvijim bićima koje poznajem. Njemu je strogost, disciplina, samo korektiv poetičkom, kako se ne bi rasuo od tolikih senzora i tolikih primanja.

Stoga je portret slikara istodobno teško i lako iscrtati. Teško jer je trodimenzionalan i nimalo plošan. Lako jer je moguće svaku njegovu tvrdnju naći u nekom listu ili cvijetu. Muči ga savršenstvo, ali nije u njega bez cijene ni ljudsko nesavršenstvo. Podgrijava i jedno i drugo. Prvo da bi znao cilj ili barem smjer svojih težnja. Drugo da bi uživao u putu do njega. Jer on zna da su putovi, putovanja i slutnje izazovniji i savršeniji od ciljeva te da u njima ima mnogo više draži, fibrilacije ljudske nesigurnosti, poezije... One koji stižu velikim i bučnim prometalima stvarajući neopisivu gužvu izbjegava. On zna da se do odredišta može doći i malenom šumskom stazom i još uz to uz cvrkut ptica i žuborenje gorskih potoka.

On nije tražio savršenstvo u velikim provjerenim istinama, nego u pustopoljinama, u mikrologijama, u gnijezdima malih intimnih stvari i bića do kojih malo tko drži ili koje malo tko zapaža. Želi zapravo spojiti Ideal i Život. Savršenstvo i nesavršenstvo života.

Reći da je njegovo djelo, puno mjere i neke suzdržanosti, puki preslik njegovih teorija bilo bi neobzirno i posve netočno. Intimizam njegovih djela (ponajmanje pritom mislimo na dimenzije) duša je stvari. To je duh intimog osjećanja svijeta koji počiva na mjeri, odmjerenosti, graditeljstvu; u intuiciju se pouzdaje više nego što se obično misli. Štoviše, spojio je intuiciju i mjeru, poetsku slutnju i proračun dijelova; objektivno i subjektivno — kako bi rekli prostodušni filozofi.

Precrtava, premjerava, iscrtava do čega dođe. Smatra da u svemu postoji unutrašnja struktura, neka pravilnost života i njegovih očitovanja — vidjeli mi to ili ne. Da svaki oblik života ima svoju neizbježnost po kojoj živi.

To je neobičan lik hrvatske kulture. Znajući o čemu govori i piše posramljuje znanstvenike, posramljuje profesionalne pisce i kritičare po dužnosti. Njegova su pisanja sastavljena od velikih i malih riječi, od velikih i malih tema. O Bogu će na ljudski način, o čovjeku će na božanski. Mjeri, premjerava koliko je u ljudskom božanskoga, i obrnuto. Prelijeva jedan jezik u drugi, radi inverzije i diverzije znanih istina, zagleda i sagledava stvari s njihove nesvakidašnje strane pridonoseći — kako sam već jednom rekao — intelegenciji slikarstva i zorno ilustrirajući ono što danas nazivaju emocionalnom inteligencijom.

Ive Šimat Banov