Revizija uz amneziju i amnestiju?

Revizija uz amneziju i amnestiju?

Sekciju za suvremenu arhitekturu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske pokrenuli smo u travnju 1994. s namjerom da potaknemo niz aktualnih pitanja iz našega područja putem interdisciplinarnih stručnih rasprava i javnih tribina, jer je do tada harala pošast hrvatske arhitektonske šutnje. Lavina je uslijedila nakon prve rasprave indikativna naslova Sjaj i bijeda redizajna 26. svibnja 1994, a naglasci s nje objavljeni su u »Vijencu«. Koliko se nažalost malo toga u međuvremenu promijenilo govore i teme iz tada prezentiranoga programa rada sekcije: Pristup razmatranju stožernog nacionalnog spomenika; Moralno estetska simbolika nove hrvatske; Odnos nove države prema kulturi i inteligentnom radu uopće; Agonija kulturnih institucija; Muzej suvremene umjetnosti; Zaštita suvremene arhitekture; Potrebe grada 21. stoljeća; Zagrebački trg koji nestaje, itd. Sada, našavši se nakon dugogodišnjega eksperimenta ponovno u dobro nam znanom tranzicijskome trenutku, te smo teme komprimirali pod jedinstveni naslov Arhitektura i politika. Budući da smo svjedoci recentnoga niza oprečnih stajališta o prožetosti arhitekture i politike, od onih koji tu vezu demantiraju do onih koji u isprepletenosti te dvije discipline vide neizbježni determinizam, raspravom bi se pokušao pozicionirati odnos arhitekture i politike u današnjem stadiju razvoja našega društva. Zato bih se, prije no što predam riječ večerašnjim diskutantima, mahom osobama iz javnoga života, osvrnuo na nekoliko pojava i učestalih fraza što bi poslužile kao podloga za uvodne napomene i raspravu.

— Jedna od najeksploatiranijih svakako je ona o neizbježnosti služenja arhitekata-urbanista sustavu zbog njihova siromaštva, odnosno egzistencijalne ugroženosti.

— Na tome je tragu teza o dosadašnjoj nemogućnosti bilo kakva djelovanja zbog tvrdokornosti režima kojemu smo mahom svi bili oponentima, odnosno žrtvama.

— Tvrđa je verzija ona koja dugogodišnje najveće kritičare stanja želi preko noći pretvoriti u režimske slugane, ne bi li se alimentirale pozicije ratnoprofiterske i ratnodezerterske provenijencije.

— Slijedi uvriježena teza o iskonskoj i istinskoj apolitičnosti arhitekata koju u stopu prati anatemiziranje progovaranja struke o struci, pogotovo kritičkoga, jer bi se navodno trebalo javno isticati samo lijepe i dobre primjere.

— Na to se nadovezuje poziv na ćudoređe teorije zaborava, metenje ispod tepiha očiglednih prostornih zločina uz sugestiju da se malograđanski pristojno krene ispočetka, kao da se ništa nije dogodilo.

— Učestale su i tvrdnje kako do sada nije bilo javnih istupa i rasprava od onih koji su ih izbjegavali, ili pak ismijavali, »zatočeni« u debeloj hladovini bedema vlasti i svojih povlastica.

— Sada kada je, zbog potresa na davno utrtoj stazi slonova, strukovnome lancu sreće odjednom javnost postala potrebna, ali na njihov način, onemogućavanje kritike i gušenje javnoga govora, kao u slučaju smjenjivanja redakcije časopisa »Čovjek i prostor«, logična je posljedica želje za uspostavom sveopće amnezije.

— Druga je strana iste medalje shvaćanje demokracije na način otvaranja prostora za nesmiljenu pljuvačinu marginalaca po dokazanim vrijednostima, čime bi se amnezija valjda trebala preobraziti u sveopću amnestiju.

Večerašnju bismo raspravu pokušali artikulirati četirima pitanjima:

I. Zašto smo svjedocima apsurdnoga igrokaza pod naslovom Kako obraniti neobranjivo?

II. Je li pokušaj sveopće revizije slom jednoga sustava ili njegov novi početak?

III. Postoje li arhitektonski Aralice i Jergovići?

IV. Dana 26. travnja 2000. u 15 sati pala je prva tajkunara — što je s odgovornošću?

Naglaske s rasprave objavljujemo u »Vijencu«