Rasute autobiografske slike

»Uspomene su tajno oružje koje čovjek čuva kod sebe kada je ogoljen. Posljednja iskrenost koja zauzvrat zahtijeva iskrenost... posljednja nagost.« To su Kolt#sove rečenice stavljene u usta Dileru, kojega igram u predstavi U samoći pamučnih polja. Govorim Svenu Medvešeku, Kupcu, ne znam da li u očaju, možda u panici, u čežnji za prijateljstvom, da pobjegnem od samoće, pokušavajući ih prilagoditi sebi, svome osjećanju, primjeriti ih svojim godinama, kada postajem sve ogoljeniji i sve više sklon sjećanju i uspomenama koje sve više blijede i nestaju. »Čovjek se rađa kao original, a umire kao kopija«, kaže Pascal. Možda je to strah, panika od vlastite kopije, glumačke i ljudske, i vraćanje unatrag, u vrijeme kada smo bili najbliži svome originalu, izvorima spontanosti, radosti, čuđenju. A najintenzivniji doživljaji i njihovi izrazi oni su koje smo doživjeli u ranoj mladosti i djetinjstvu. Nikada me gusti snijeg koji se prosipa zemljom nije tako uzbudio kao u djetinjstvu, kada sam gledao snježne pahulje u svjetlosti žute stanične svjetiljke kako tkaju bijeli snježni zastor, te nisam cijelu noć mogao zaspati od uzbuđenja. Ili kada bih, bazajući po moravačkim brdima, ugledao rascvjetale trešnje kao bijele nevjeste.

Slike svjetlećih lampaša koje su kao krijesnice svjetlucale u mraku ostale su mi u sjećanju iz djetinjstva. Nakon tridesetak godina, u Krležinom Kraljevu, igrao sam pogrebnika Janeza, a jedna scena nikako mi nije išla, somnambulno priviđenje (»Vidim svakome kroz crijeva i kroz rebra«). Odjednom sam se sjetio svojih »krijesnica« i predložio redatelju Dinu Radojeviću da Janezove somnambulne rečenice izgovorim u potpunom mraku uz svjetlucanje svijeća. Svaki glumac upalio je svoju svijeću, ja sam pianissimo, bez psihologije, ne sugerirajući, bez glumačkog bojenja, izgovorio »Vidim svakome kroz crijeva i rebra...« prepuštajući publici da sama stvori sliku i značenje rečenice. Tako se davni, zaboravljeni, potisnuti dječački doživljaj preobrazio u glumu. Uz plamen svijeća. Mora da sam stvarno bio zaigran kad mi je otac često govorio »Što će od tebe biti, što će od tebe biti?« Pretpostavljao sam igru zbilji, gubeći osjećaj za vrijeme i prostor, zaboravljajući na jelo, dolazio kući u mrklu noć, često mokar kao pokisli miš, a dok sam dobivao batine tješio se: za dobru igru isplati se dobiti dobre batine. U Moravicama, tada su se zvale Srpske Moravice, uvijek bih se našao na kolodvorskom peronu kada bi vlakovi preko dana dolazili i odlazili prema moru, Sušaku, ili prema Zagrebu. Promatrao sam putnike koji su odnekud dolazili i nekamo odlazili, sâm ili s pajdašima igrao sam igru čekanja vlakova, kao da nekoga čekamo, kao da će netko doći, a došao nije nitko. Sjetivši se te igre čekanja, znao sam u kasnijim godinama reći: I mi djeca čekali smo Godota, neće li doputovati nekim vlakom. Iako smo igrom bili zaštićeni od zbilje i na rubu zbivanja u svijetu, ne znam kako smo doznali, vjerojatno prisluškujući odrasle, za Mussolinijevo osvajanje Etiopije 1935-36. U našoj međunarodnoj ratnoj igri svi smo htjeli biti Abesinci, nitko nije htio biti talijanski agresor — fašistički osvajač. Srećom, netko među nama ipak je pristao biti talijanski fašist i naša međunarodna ratna igra mogla je početi.

Bio sam Abesinac i kao car Haile Selassie vapio sam: »Vratite mi moje Abesince«, bio sam i pilot koji je na vrhu naslaganih kištra nepomično »letio« nebeskim visinama, bio sam i Pukov dvojnik. I kao što je Puk iz Sna ljetne noći izmaknuo stolac mudroj strini:

A mudra strina me kad priča živo

Za stolac drži, al se ja u šali

Ispod nje maknem, pa se jadna svali

I ljuto kašljuć neku psovku hukne

A družba hoće od smijeha da pukne,

Tako sam i ja podvukavši se pod stol usred obiteljske svečanosti, kumu Vilku nakon njegova svečanog govora: »U to ime popijmo čašicu...«, izmaknuo stolac, te se moj kum svalio na pod u svoj svojoj duljini i debljini. Dobio sam batine uz očev refren: Što će od tebe biti, što će od tebe biti?

Odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske Pavelić je svim đacima »darovao« uspjeh — spomen-svjedodžbu u čast nove države. Sa spomen-svjedodžbom u školskoj torbi lunjao sam ogulinskim parkom, kad sam preko zvučnika čuo govor Mile Budaka. Zapamtio sam samo onu njegovu čuvenu genocidnu rimu: »Srbe na vrbe«. Vraćajući se u, tada Hrvatske, Moravice, na ogulinskoj željezničkoj postaji kum Vilko, kojega sam pet godina prije toga »složio« na pod, veli: »Uhapsili su ti oca. Ne boj se, pustit će ga ustaše... nije ništa skrivio.«

Ustaše su Srbe, Cigane i ponekog Židova (Kohna prekrštena u Koretića) utrpali u stočni vagon (»šest konja i trideset ljudi«). Netko je na vrata vagona napisao Pokvarena roba. Kroz rešetku vagonskog prozorčića ugledao sam posljednji očev pogled i njegov zlatni zub...

Napio sam se piva u krčmi kod Butine. Uvečer sam kod kuće u zrcalu buljio u svoje prestrašeno, izbezumljeno lice, cerio mu se, bekeljio, kreveljio i u očaju gledao svoje groteskne maske... Neki ustaški povjerenik oduzeo je u ime nove vlasti sve očevo vlasništvo u kolodvorskoj gostionici, iz koje smo se majka, sestra i ja morali iseliti, te smo noću krali naše stvari, što se moglo ukrasti, i uselili se dobrotom mamine prijateljice Austrijanke u sustanarstvo, u drvenjaru na kraju Hrvatskih Moravica. U uskršnju zoru probudili smo se usred vatre koja je zahvatila cijelu drvenjaru. Dok sam bacao kroz prozor ono što mi je bilo nadohvat ruke, vikao sam prema talijanskoj stražarnici u neposrednoj blizini: Aiuto! Aiuto!... Uzalud. Koje li koincidencije! Nakon tridesetak godina igrao sam u Gavelli u Bondovu komadu Uski put prema dalekom sjeveru ulogu Čovjeka koja se sastojala samo od očajnih povika Upomoć... Upomoć...! I taj put bilo je uzalud. Sve je izgorjelo, osim ono robe što smo imali na sebi. Spasio sam porculansku zdjelu s kukuruznim brašnom. Srećom nas je dobri čovjek, krojač Per, primio u svoju kuću dok se ne snađemo, smjestili smo se u dvije prazne sobe: Austrijanka sa svojim opakim mužem u jednu, a mi u drugu sobu. Nju su partizani strijeljali pod optužbom da je bila špijunka, a opaki muž pobjegao je u Zagreb. Kao u bunilu opsjedaju me slike: Strijeljaju partizana na »Matić livadi« pored bivše drvenjare, čujem glas opakog čovjeka: »Tako ćete i vi završiti!« Talijanskom crnokošuljašu vagonski kotači odsjekli obje noge — umire i urla Mamma mia, mamma mia. Vraća se u uterus. Umire čovjek, a ne fašist. Mrzim svoje djetinjstvo — glupog pilota. Histerično čitam: Crveno i crno Stendhala, Krležinu Golgotu, Shakespeareova Richarda III. Privlači me mračna snaga u tim knjigama. Ne znam kamo ću iz ove ratne klaonice. Brico Hiring brije mi paperje (moje prvo brijanje). Iz džepa mi viri raskupusana knjižica, Richard III.

Pero Kvrgić