Prosjaci

Naši ljudi imaju prilično čudan odnos prema prosjacima i prosjačenju. Taj odnos karakterizira proturječnost.

S jedne strane, prolaznici rado kombiniraju o tome koliko prosjaci zarađuju, pa prave razne računice zasnovane na pretpostavkama: ako ulicom prođe toliko i toliko ljudi, ako svaki deseti dade toliko i toliko, ako prosjak sjedi na ulici toliko i toliko sati, koliko to onda ispadne dnevno, tjedno i mjesečno. Obično dođu do velikih brojaka, pa onda rado i pronose legende o tome kako neki od tih prosjaka ima negdje kuću, auto i tko zna kakva još bogatstva.

S druge strane, ti isti prolaznici teško mogu odoljeti, a da prosjaku, za kojeg potajno sumnjaju da je zapravo pun love, nešto ne daju svaki put kad naiđu mimo njega. Nekako ispada da im u takvim trenucima ruka sama od sebe poseže u džep i traži sitniš, a događa se da u šešir padne i koja papirnata novčanica. Ponašaju se, ukratko, kao da je prosjak službenik koji naplaćuje nekakvu pristojbu, pa je i logično da mu čovjek nešto dade ako već prolazi ulicom.

Sve je to, kažem, neobično. Ako se išta može o cijeloj stvari na prvom koraku zaključiti, onda je to ovo: prosjaci djeluju sugestivno, pa nekako uspijevaju uvjeriti prolaznike da im štogod daju, premda ćete rijetko čuti da koji od prosjaka doista nešto i govori. Uvjerljivost, dakle, proizlazi iz same njihove pojave, iz položaja u kojem sjede na ulici, iz njihova pogleda, ukratko, iz načina na koji obavljaju taj svoj posao. Upravo od toga načina mora krenuti onaj kome je stalo da razumije što se tu zapravo događa i zašto i ljuti skeptici, kad prođu pokraj prosjaka, sami sebe demantiraju.

Predlažem da u raščlambi cijele stvari pođemo od naoko beznačajna zapažanja. Evo: nikada nitko nije vidio prosjaka kojemu bi dlan ili šešir bio prazan. Uvijek ondje već nečega ima. Na tom dlanu ili u tom šeširu stoji barem jedna jedina lipa, i prolaznik ne može, a da to ne zapazi, makar podsvjesno. Štoviše, uvjeren sam da taj prvi kovanac prosjak udjeljuje sam sebi, da on stavlja tu lipu na svoj dlan onoga časa kad počne prosjačiti.

A to znači da on zna što radi, i da je dobar psiholog, pa i dobar poslovni čovjek. Jer, bez toga se početnog kapitala nikako ne može; on nama, prolaznicima, nešto poručuje, i u njemu leži i sva tajna prosjakova utjecaja na one koji će mu nešto dati. Učinka su, zapravo, dva. Postoje dvije poruke što ih ti kovanci na prosjakovu dlanu odašilju.

Prvo, oni signaliziraju što taj čovjek uopće radi, čime se bavi. Ako stoje na ispruženoj ruci, novčići poručuju kako ta ruka nije podignuta zato da bi nešto pokazala ili za nečim posegnula, nego zato da se u nju nešto stavi. A kovanci poručuju i što treba na dlan staviti: ne mora biti mnogo, ali mora biti nešto. Ako su novčići u šeširu, onda to znači kako čovjek nije skinuo šešir zato da bi njime mahao i tjerao muhe, niti zato što mu je vrućina, pa želi malo ohladiti glavu. Skinuo ga je upravo zato da u nj skuplja novac, to se prolazniku uz pomoć onih kovanaca jasno stavlja do znanja.

Drugo, stavlja mu se do znanja i to da su drugi ljudi u taj šešir (ili taj dlan) već nešto stavili. Sugerira mu se, dakle, da je za takav čin bilo i razloga, da su ti prijašnji prolaznici zapazili nešto što on možda i ne zapaža, naime da je prosjak zavrijedio da mu se nešto dade. A budući da je čovjek što prolazi ulicom navikao da se drži nekakva reda, on je sklon da se ne pita mnogo o razlozima svojih postupaka, nego da učini što i drugi čine. A može i drukčije: prosjak se uz pomoć tih novčića predstavlja kao uspješan prosjak, kao netko tko dobro radi svoj posao, pa samim tim i kao netko u koga se može imati povjerenja kao u poslovnog partnera. I, zato prolaznici smjesta stupaju s njim u poslovnu suradnju.

Jer, o tome je upravo i riječ, o suradnji. Prosjak ne čini ništa drugo nego samo ono što čini svaki poslovni čovjek, pa se oni kovanci na njegovu dlanu mogu shvatiti kao vizitkarta, kao firma nad vratima dućana i kao reklamni oglas u novinama. On s pomoću tih novčića objavljuje čime se firma bavi i garantira da se time bavi uspješno. Sve je jasno, čisto i okruglo. A ljudi — kao što se zna — vole upravo takve firme, firme za koje odmah znaju kakve su i što rade, i firme koje uspješno obavljaju svoj posao. I, odmah su skloni da s takvom firmom posluju, odmah su skloni da je nečim i nagrade. Kao da sami sebi kažu: evo čovjeka za kojega znaš što od njega možeš očekivati, evo čovjeka koji zna što radi i kako to radi. Pa, kad je takav (a nema mnogo takvih poduzeća), neka onda i zaradi. Dat ćemo mu, dakle, i mi svoj prilog.

I, eto odakle dolazi naše početno proturječje. S prosjacima je isto kao i sa slavnim proizvođačima brze hrane ili osvježavajućih pića: svi mi znamo da te firme zarađuju na nama, i svi znamo da njihova roba vrijedi manje nego što košta. Ali, istodobno, znamo što od njih možemo dobiti i divimo se njihovu uspjehu, pa im se zato stalno i vraćamo.

Od prosjaka bi, dakle, mogle učiti mnoge druge firme, koje sebe smatraju ozbiljnijima od njih. Mogle bi učiti barem kad se radi o onim početnim kovancima, o sitnom novcu. Vidim, na primjer, da se u nas svaki čas događa da u dućanima — privatnim i državnim — nemaju sitniša, pa nas maltretiraju da idemo mijenjati. Mi zbog toga, dakako, gubimo povjerenje u takve tvrtke, a pomalo se pitamo i čemu one služe i treba li nam doista ono što one nude. I, zbog toga one ne posluju osobito. Trebalo bi, zato, da ih pošaljemo na tečaj kod prosjaka. Ili bi trebalo da prosjake dovedemo za šefove tih poduzeća, jer oni bi već znali što treba poduzeti da stvari krenu nabolje. Počeli bi, siguran sam, od sitnoga novca, pa bi onda gurali dalje.

Najozbiljnije mislim to što govorim. Tješi me zato što vidim da su neki bivši prosjaci već postali vlasnici poduzeća.

Pavao Pavličić