Probaj Amazonu i crkni

Probaj Amazonu i crkni

Što sve, po svemu sudeći, o predjelu Amazone, njezinim žiteljima i tamošnjim hrvatskim misionarima nećemo vidjeti na HTV-u, skicira Boris Šegota, hrvatski elektromedijski misionar

Što vas je potaknulo da od svih mjesta na svijetu za svoje odredište odaberete baš selo Atalaya u centralnoj peruanskoj Amazoni?

— Slučajnost.

Od kojih se slučajeva sastoji jedna velika, po svemu sudeći i fatalna, slučajnost?

— U Londonu sam se zainteresirao za život sjevernoameričkih Indijanaca i Inka. Čisto amaterski privlačio me i šamanizam. Tijekom svih tih londonskih godina jedan od mojih najboljih prijatelja bio je Manuel Gutierrez, Peruanac. U Londonu se nisam ludo provodio nego šljakao kao budala i uštedio za kameru i put u Peru. Htio sam vidjeti Ande, Machu Picchu, Cusco..., no dogodio se kratak spoj. U Peruu, u Limi sam shvatio da tamo nitko ne zna engleski, a budući da ja ne znam španjolski, već sam pomislio da sam popušio. Srećom, u maloj hrvatskoj zajednici u Limi čuo sam da negdje u srcu Amazone žive dva Hrvata misionara — Anton Gerard Zerdin i Tomica Hruška. Odlučio sam promijeniti plan i otići do njih, u Amazonu, na neviđeno.

Kašnjenje od tjedan dana u polasku

Kako se putuje u srce tame?

— Opet sasvim slučajno, jer do Atalaye u kojoj se nalaze naši misionari, svake subote vozi vojni transportni avion, pravi Antonov. Iz meni nejasnih razloga, na aerodrom je potrebno doći u 6 ujutro, premda avion nikad ne polazi prije 12 sati, a ima subota kada Antonov uopće ne poleti. Tada svi stranci, tijekom cijele prošle godine nas trojica, psuju. Peruanci se oko takvih stvari ne uzbuđuju. Navikli su. Jednostavno odlože put za jedan tjedan. Let traje jedan sat. Zbog prave ruske teškoindustrijske buke u uši je preporučljivo utrpati balu vate i onda se svezati za klupicu. Antonov je ipak transportni avion. U Atalayu su me ugostili naši misionari, u samostanu. Zato su me svi Peruanci oslovljavali s padre.

Kakav ste filmski materijal donijeli?

— Snimio sam materijal za dva dokumentarca. O životu naših misionara i o životu amazonskih Shipibo i Ashaninka plemena.

Kakvi su vaši dojmovi o životu u Amazoni?

— Kad izađete iz repa Antonova, prvo vas osupne topli vlažni miris prašume koji ne osjećate kad gledate filmove o Tarzanu ili Vijetnamu. Odmah se vidi da je život ovdje spor i da ljude ne zanima ništa osim vlastitog života. Lokalni stanovnici su u stanju cijelo popodne sjediti u svojim čamcima i pričati. Došao sam s preduvjerenjem kako je Amazona silno plodna, očekivao sam brda voća i povrća, ali cijela prehrana se zapravo svodi na banane, korijen juke — ploda koji se jede kuhan ili pečen — i ulovljenu ribu. Na razini primitivne poljoprivrede uzgajaju se riža i koka, isključivo za vlastite potrebe.

Selotejpom protiv crva

Jeste li tamo, gdje su gosti, posebice bijelci, rijetki, bili senzacija?

— Oba plemena su vrlo gostoljubiva. Kada sam došao domaćini su se zbog gosta, tj. mene, obojali crvenim bojicama koje izražavaju dobrodošlicu. Pili smo jedino piće koje imaju, napitak od korijena juke. Piće je slatkasto odvratnog okusa, s malom količinom alkohola, tako da može oraspoložiti, ali napiti se sigurno nećete. Naravno, kao dobar gost junački sam ga pio, doduše u što manjim količinama. Pjevali su svoje pjesme koje su dosta neobične, čini se da svatko pjeva nekakavu svoju melodiju, a onda se iznenada svi glasovi sklope, podudare, pa opet raziđu. Nešto kao spori, vokalni, free jazz. Sjedili smo do dugo u noć. Ovdje ne postoje sati, kao ni kalendar, razlikuju se samo dan i noć, a vrijeme se zapravo mjeri po kišnim sezonama.

Kako izgleda lov?

— Ne treba zaboraviti da su sela Shipibo i Ashaninka plemena u prašumi. Sitnije životinje love se oko kuće. U tzv. dubinski lov ne idu djeca, a sve što ulovi lovac je dužan podijeliti sa svim članovima plemena i slučajnim gostima poput mene. To se čini kako bi duh šume nastavio štititi lovca.

Lovci su naoružani lakšim i težim, bambusovim, strelicama i jednom starom puškom. Ja sam bio naoružan samo kamerom koja mi oduvijek daje nespecifičnu hrabrost. Kako sam prije u Gorskom kotaru s kamerom doslovce ušao u roj pčela, premda se inače bolesno bojim pčelinjeg uboda, tako sam sada, na udaljenosti od dva lakta, snimao zmije otrovnice i krokodile. U lovu se strogo šuti i osluškuje, premda se percepcija lovca pretežito temelji na nevjerojatno istreniranom vidu. Imam dojam da su moji domaćini posebno dobro uočavali zelene, smeđe i žute boje, jer to su boje opasnosti, zmija i tigrova. Najveća opasnost su ipak različiti insekti, nebrojene vrste moskitosa i crva koji ujedaju ili se instaliraju ispod kože. Na koljenu nosim jedan ožiljak nepoznata podrijetla. Zanimljivo je da ako vam se pod kožu uvuče koji od crva ili insekata, odreda parazita, najbolje je prelijepiti ga selotejpom. Naime, i paraziti moraju disati.

Kako se kreću kada se velike vode izliju?

— Za dvomjesečnih poplava kroz šumu se probijaju kanuima. Tako je jednom, u rano jutro, nas sedmoricu, jednog po jednog, do odredišta prebacila moja simpatija, još pospana, otprilike dvanaestogodišnja Claudina. Taj put je lovačka družina od četiri lovca i moje smetnje, za osam sati šuljanja po poplavljenoj prašumi ulovila samo nekakvog glodavca, tek nešto većeg od zeca. Glad je tamo stalna opasnost.

Lišće koje ispunjava jednu želju

Jeste li sudjelovali u duhovnom životu plemena?

— Jesam, i to je najdramatičnije i najvažnije iskustvo mog života. Probao sam ayahuascu, napitak spravljen od jedne vrste lijana u koji se još dodaje različito lišće. Ja sam probao lišće chakurune. Ayahuascu, jak halucinogen, domoroci koriste povremeno, kada žele saznati nešto važno o sebi, o problemu koji ih tišti. Ali važno je da se pri tome koncentriraju na samo jedan problem, jer u protivnom može doći do potpune pomutnje u vizijama. Ayahuasca je netoksična, jedna od najneobičnijih droga koju tamo, naravno, nitko ne smatra drogom. Ayahuasca brutalno ispunjava želje. Od nje se, uz pomoć šamana i malo koncentracije može naručiti opća spoznaja, a može i osobna.

Nakon što šaman obavi obred i spremi napitak, što traje dosta dugo, prisutni ga popiju. Ja sam popio barem deset puta manju količinu od šamana. Prvi efekt je uvijek isti, povraćanje. Mislio sam da će mi se utroba izokrenuti kao rukavica. Nakon toga slijedi još jedna »zajednička« vizija, balet boja. Treća faza djelovanja ayahuasce je intimistička vizija, susret sa samim, nepoznatim sobom. Te su vizije uglavnom preintimne da bi se prepričavale, ali baš to dubinsko otvaranje prema samom sebi, čini ih nezamjenjivima. Od iskustva ayahuasce sam, tvrdim, drugi čovjek, čovjek koji će se opet vratiti u Amazonu i opet piti ayahuascu. Ja, koji sam cijeli život snimao dokumentarce, skužio sam da sam u krivom žanru. Da je život negdje drugdje.

Što ćete onda učiniti s materijalom koji ste donijeli?

— Na žalost, HRT ne zanima dokumentarac o hrvatskim misionarima u porječju Amazone, niti onaj o životu amazonskih plemena. Zaključujem to, budući da su mi ponudili sljedeći deal: mogu namontirati filmove u njihovim studijima, a oni će dati 2.000 DEM-a za vlasništvo na ta dva filma. Moji čisti troškovi, ne računajući kameru, trake, rad, istraživanje i slično, za dva putovanja iznose 12.000 DEM-a. Istodobno, takva emisija se u Velikoj Britaniji plaća minimalno 100.000 DEM-a. Još nisam uspio zadovoljavajuće riješiti produkcijske odnose i sve se više bojim da ću film morati do kraja riješiti negdje u Europi. Nadao sam se da ću ovdje uspjeti barem prodati film o našim misionarima, ali kako stvari stoje, HTV će moje filmove morati kupiti od kakve strane kuće.

Kruno Lokotar