Vijenac 162

Književnost

Kristina Silaj

Preporučljive pustolovine

Sempe — Goscinny, Nikica, Znanje, Zagreb, 1999.

Preporučljive pustolovine

Sempe — Goscinny, Nikica, Znanje, Zagreb, 1999.

Devetnaest pustolovina osnovnoškolaca s malim Nikicom kao glavnim zvrkom nestašno je, ali ovaj put literarno nacrtao Goscinny. Goscinny, spretni tvorac Asterixovih pustolovina, ali i pustolovina poznatoga kauboja Luckyja Lukea Nikičine je zgode počeo pisati, kako u pogovoru piše Ivan Kušan, prije četrdesetak godina. Nedavno ponovljeno izdanje veselih Nikičinih zgoda pun je pogodak i za naše dječje književno gibanje, a prijevodu i obradi oca i sina Kušana ne može se prigovoriti.

Prema obradi Danijela Kušana i Ivana Kušana Nikičin pomalo nemoguć i razularen razred, unutar kojeg se smišljaju nepodopštine pedagozima, učiteljici, školskom inspektorima i zapravo svim odraslima koji u školi teže autoritetu, prema klasičnoj školskoj fotografiji s potpisima sačinjavaju nabrojeni dječji pisci. Tko ih dobro poznaje, možda ih i prepozna, ali osobito u oči upada gospodin Balog, čiji se literarni temperament očituje u liku prezimenjaku koji neprestano izaziva Nikičina pomalo djetinjastog tatu. Tijekom dječje psine kada se djeca igraju kauboja Nikica i društvo nesretnoga tatu zavežu za drvo u indijanskoj maniri, a gospodin Balog mu se slatko smije.

Zanimljivo je da i pedagozi, primjerice pedagog Žabac, gube bitku s razularenim Nikičinim razredom. Tako na sliku posvemašnje razredne nediscipline Žabac ravnatelju govori da on zapravo ne zna što se u tom razredu događa. »Kad otvorim vrata, jedan krvari iz nosa, drugi se valja po podu, svi ostali urlaju, nikada nisam nešto slično vidio! Nikada!«

Međutim, u odnosu na te masovne scene dječjih nestašluka zanimljive su i Nikičine zgode ljubavne naravi, zgoda markiranja iz škole ili npr. pušenja prve cigarete, gdje dolazi do izražaja želja djece da pojedine detalje iz svog malog života sakriju od oca i majke. Tako nestašna prepredenka Tamara Nikici slama srce, svojim likom krhke djevojčice osvaja Nikičinu majku, a Nikici razbija prozor na garaži i psinu svaljuje na Nikičina pleća. Ilustrator Sempe odlično je nacrtao dječaka kako mašta o vjenčanju sa djevojčicom koja je sve prije nego poslušna i dobra curica. Dok markiraju iz škole Nikica i debeljuškasti Bajs odan slatkišima i svemu što se jede zapravo sve vrijeme strahuju zašto su uopće markirali i zašto se sada, kada su markirali, ne provode u školi, a zatim se svojski potuku i odluče se sljedeći dan praviti važni zato što su se odvažili markirati.

U relaciji odrasli-djeca ili roditelji-Nikica djeca i Nikica nekako uvijek uspiju namagarčiti odrasle na vrlo dopadljiv način. Uvijek je neki odrasli div kriv za dječju pogrešku. Tako je npr. Nikičin tata koji puši optužen da je Nikici zlo od tatine lule, a zapravo je Nikica pušio tati i mami iza leđa. Kada se Nikica razboli, ubrzo se od njega zarazi i njegova majka. Odrasli u knjizi ne mogu nadmudriti djecu. Zapravo odrasli kao da u svim zgodama nose rogove. Oni kao da na temelju autoriteta kojem se uvijek moguće barem na neki način narugati (ako je tvrd i neiskren) gube na mogućnosti da dugo izdrže u zdravom dječjem društvu.

Nikica je pisan nadasve duhovito i šarmantno. Iz dječjih situacija izbija zdrav humor, a likovi su ocrtani tipično i plastično istodobno. Nikica vrti priču i zapravo priča priču u prvom licu, a oko njega su tipičan školski debeljko, omraženi odlikaš kojega nitko ne voli, nestašna djevojčica s pletenicama, poneka razredna tužibaba koji zapravo tvore prepoznatljivu djecu iz susjedstva živo precrtanu na papiru. Dječje zgode su stvarne, moguće i zabavne, a stil je pomalo zafrkantski. Nikica je lako čitljiv i svakako zbog jednostavnosti preporučljiv za čitanje djeci te je ovo njegovo novo izdanje i obrada zapravo pun pogodak.

Kristina Silaj

Vijenac 162

162 - 18. svibnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak