Praznina i vjera u ljubav

Tone Pavček, Ljubav, Meandar, Zagreb, 1999.

Pjesmama slovenskoga pjesnika Tone Pavčeka u prijevodu Radoslava Daba i Miroslava S. Mađera postupno se popunjavaju praznine u temeljnoj recepciji glavnih predstavnika i poetika u suvremenoj slovenskoj poeziji koja nam je, prema mnogim obilježjima, vrlo bliska. Pavček, kojem su do sada na hrvatski bile prevođene tek pojedinačne pjesme, jedan je od važnijih protagonista procvata slovenske književnosti, osobito pjesništva, pedesetih godina 20. stoljeća. On je nezaobilazno mjesto u povijesti suvremene slovenske poezije stekao već sudjelovanjem u prijelomnoj zbirci Pjesme četvorice iz 1953, u kojoj je, zajedno s Kajetanom Kovičem, Janezom Menartom i Cirilom Zlobecom, nakon utilitarne estetike socijalističkoga realizma, otvorio put estetičkom individualizmu i pluralizmu u književnosti. Spomenuti pjesnici, slično kao i hrvatski krugovaši, poglavito su se usmjerili prema propitivanju osnovnih problema ljudske egzistencije, shvaćanju umjetnosti kao posve autonomne i ničim zamjenjive ljudske djelatnosti te otvaranju prema utjecajima europske i američke moderne književnosti. Razumljivo je da se zbog individualistički koncipiranih književnih usmjerenja svaki od pjesnika iz zbirke Pjesme četvorice poetički vrlo različito profilirao i razvijao, a ono što se pokazuje temeljnom distinktivnom odrednicom Pavčekova pjesništva već od pedesetih godina jest dubinsko sadržajno i izražajno prožimanje tradicijom ustaljenih poetskih motiva i postupaka te modernističkoga doživljavanja svijeta i disonantno ustrojenih slojeva tekstovne strukture. Takvo više ili manje organsko srastanje tradicionalnih i modernih obilježja ostat će karakteristično i za buduće Pavčekovo pjesništvo, a to se posebice očituje u dvjema kritički visoko vrednovanim zbirkama iz osamdesetih godina, Dedeščina (Baština, 1983) i Goličava (Golet, 1988). Prepjevane pjesme iz tih zbiraka tvore knjigu Ljubav u izboru Radoslava Daba. U toj se knjizi Tone Pavček na sadržajnoj razini očituje kao pjesnik s jedne strane tragično doživljena ljudskog postojanja koje nagriza tjeskobnost, osjećaj posvudašnje praznine te silna nazočnost raspadanja i smrti, a s druge strane pomirljiva evociranja tradicionalnog seoskog ambijenta unutar kojeg se povezanošću s prirodom, rodbinskom bliskošću i prisutnošću natprirodnoga prevladava egzistencijalna izdvojenost i mučan solilokvij lirskoga subjekta. Značenjska čvorišta Pavčekova pjesništva usredotočena su oko ambivalentno shvaćene smrti koja neprestance podsjeća na nedostatnost i privremenost svega na zemlji, ali i na zagonetna vrata u neki puniji duhovni svijet. (»Nisi rekao da odlaziš, kuda odlaziš, čemu odlaziš, / a sada, kada si napustio odar / živih, / iz govora preminuo u muk, / govoriš nama, gluhonijemima, beskonačno mudar, / o životu stvari vječnih, neprolaznih«). U značenjskom polju smrti istaknuto mjesto ima i zemlja, koja u Pavčeka, u svoj konkretnosti njegove Dolenjske, istodobno biva izvorom tjelesnoga, duševnog i drušvenog života, ali i element koji dočekuje poništenje svakoga postojanja. Oštro ocrtana dvoznačnost smrti i zemlje u Pavčekovim pjesmama prenosi se u kulturalnom smislu na opreku tradicionalnoga svijeta u kojem je pojedinac imao smisleno mjesto u kozmičkom totalitetu i istrgnute, obesmišljene i tjeskobne egzistencijalne situacije modernoga čovjeka, tako vjerno oslikane u pustoši urbanih ambijenata. Temeljne sadržajne sastavnice u zbirci Ljubav snažno usmjeruju i stilsko oblikovanje poetskoga teksta. Tako u nekim Pavčekovim pjesmama posve prevladava vezani stih, rima, naglašena zvučnost i tradicionalna metaforika i motivika, dok u drugim pjesmama slovenski pjesnik oblikuje modernu poetsku strukturu slobodnoga besjedovnog stiha, intelektualističke uloge lirskoga subjekta, razrađenije misaonosti i začudnih metafora. Na kraju zaključimo da osnovna vrijednost izbora iz poezije Tone Pavčeka u knjizi Ljubav baš i jest u obuhvatu sadržajno-oblikovanoga raspona njegova pjesničkog svijeta: od prvih pjesama u zbirci, u kojima prevladava tradicionalnija forma i doživljaj egzistencijalne praznine, do posljednjega dijela knjige, u kojem su sadržani tekstovi modernističke umjetničke snage i dubinskoga povjerenja u vječnost života i vrijednost ljubavi.

Davor Šalat