Poziv na novo čitanje

Poziv na novo čitanje

Molim da se ova osobna razmišljanja shvate samo kao poziv na nova čitanja Krležinih umjetničkih tekstova. Pred nama se rasprostiru tekstološki pomno priređena izdanja, pred nama stoje svesci enciklopedije rađene u duhu snošljivosti koji je vladao Leksikografskim zavodom. Ove knjige, potekle iz radionice koja nosi Krležino ime, otvaraju novo razdoblje čitanja Krleže

10. svibnja 2000, Preporodna dvorana, Zagreb

Ponovno kuca »Krležin sat«, a na nama je da ostanemo nijemi. Netom smo doživjeli otvaranje vrata Leksikografskog zavoda sa strane Deželićeva prilaza radi dodjele nagrade Krležijani, leksikografskog pothvata što ga je potpisao Velimir Visković sa stručnom tajnicom Vesnom Radaković Vinchierutti i širim uredništvom, i već smo pozvani porinuću u nemirna mora hrvatske kulture prvih svezaka Djela Miroslava Krleže u uredništvu Velimira Viskovića i Vlahe Bogišića. I čini mi se kako to nije toliko prigoda da ispijamo iz glembajevski kristalnih pehara nadomjestak nekoć slavne, ali već davno posječene »bakarske vodice«, u čast znanstvena dvojca koji je svojim samoprijegornim radom zaslužio ne samo »kućnu« nagradu nego i najviše znanstvene titule, koliko da zastanemo na čast osupnuti zbivanjem i zaista zanijemimo.

Biblioteka nezavisnih pisaca za »nezavisnoga«

Ne bismo rado rabili izlizanu već metaforu »ostvarenoga sna«, ali nizovi prašnjavih knjiga na dotrajalim policama stoljeća kada je »kutija tiskarskih slova« predstavljala jedino oružje misaonih subjekata, onemoćalih u sukobu s ljudskom glupošću i ponovljivošću »krvavih godina«, redovi dakle nedovršenih autorovih i nakladničkih projekata svjedoče o »snu« koji nikada nije dosanjan. S pijetetom danas prilazimo već od ležanja po antikvarijatima istrunulim broširanim sveskama pjesama koje je »plameno« opremao Ljubo Babić, a slavio ih Iljko Gorenčević (kojega tekstovi što ih je sakupio Gojko Tešić još uvijek trunu u ostavštini u osvitu hrvatske demokracije propalog Grafičkog zavoda), listamo smjernim i osamljenim Matičinim izdanjem Triju kavalira, te »staromodne pripovijesti iz vremena kad je umirala hrvatska moderna«, a naći ćemo je odmah na početku serije koja je pred nama u opremi Luke Gusića, da bismo se onda obradovali dobro sačuvanim (odličan papir, tvrdi uvez) »Minervinim«, u hodu zaustavljenim, izdanjima kojih je oprema s crvenim nedovršenim crtama na smeđoj pozadini i fotomontažama na ovicima (koji su barbarski skidani u svim našim knjižnicama) besmrtnoga (jer mu ni »enciklopedisti« ni godinu rođenja ni smrti ne znaju) Franje Brucka, dolična autoru i vremenu kada je nova grana umjetnosti u radovima Georgea Grosza, Johna Heartfielda (Herzfelda) i Aleksandra Rodčenka u Europi kanonizirana, a Bruck za njima nije zaostajao. Zatim su izlazili svjetloplavi tomovi Biblioteke nezavisnih pisaca koja je objavljivala jedino zaista »nezavisnoga« — Miroslava Krležu. Među njima nije, međutim, bilo Balada koje su odudarale od vedrog digniteta BNP: objavljenih u Ljubljani s inicijalima Holbeinovim i drvorezima iz »baselske« oficine u opremi džepnoga, brevijarskog, formata, također zapravo nenadmašenih. Uslijedile su živahne boje i naslovi u minusculama »Zorina« izdanja, ponovno nedovršenoga, da bi došlo do dramatičnoga preokreta: poslije Lasićeva referata u Starogradskoj vijećnici, Goldsteinova pretiska Podravskih motiva i Danasa, činilo se da su Krležina vrata otvorena; Goldstein je bio spreman za pretisak Plamena i Antibarbarusa, a zajedno s Lasićem antišambrirao je radi izdavanja kritičkoga izdanja cjelokupnoga opusa. Ti su pregovori odjednom prekinuti, izdanje Sabranih djela povjereno je Enesu Čengiću, pa smo sve do sada bili upućeni na knjige formalno tekstološke »posljednje ruke« autorove, pri čemu su posljednji tomovi izdanja bili posvećeni »devedesetim godinama proteklim od autorova rođenja«, a to znači bili su izvan dohvata te ruke.

Različite varijante Krležinih tekstova

Koliko je neprilika uzrokovalo ovo izdanje neka svjedoči moj primjer: profesionalno meni najbliži tekst knjige Izlet u Rusiju ovdje je bio rastrančiran, kontinuitet tog putopisa narušen, »tranzitna« poglavlja, posvećena Beču i Berlinu, a i (berlinska) Kriza u slikarstvu, prebačena u druge knjige, a da se mjestimično radilo o šlamperaju, rječito govori pojava istoga tekstualnoga odlomka na dva mjesta knjige Likovnih studija. Tako se odlomak u kojemu Krleža odrješito niječe apstrakciju u slikarstvu, spominjući i ruske autore (Maleviča, Tatlina, Rozanovu, Larionova, Sevčenka) nalazi najprije o Marginalijama uz slike Petra Dobrovića iz 1921, a doslovno se isti odlomak tiska u članku a u povodu Grafičke izložbe u Zagrebu 1926, i to bez ikakva objašnjenja. Dakako, ovaj je fragment mogao biti napisan tek poslije povratka Krležina iz Moskve: 1921. nisu ni Cesarec ni Krleža poznavali umjetnost ruske avangarde (osim, dakako, Kandinskog) kao što je nije poznavao ni ostatak Europe (osim scenografskih pariških radova Gončarove i Larionova). Veliki dio krivice za ovakve propuste snosi sam Krleža koji je, mijenjajući nadnevke svojih izdanja, mijenjao dijelove teksta ili ih dopisivao. Proučavajući tako npr. različite varijante Hrvatskog boga Marsa u sklopu rada na disertaciji u Stockholmu, sudionik je jednoga od mnogih simpozija, posvećenih Krleži, iznio ne trepnuvši okom zaključak da je u prvim varijantama novelističkog ciklusa Miroslav Krleža pisao »srpskim jezikom«, a kolike je muke imao Stanko Lasić sa strukturom Zastava, pišući svoju knjigu u vrijeme dok je roman bio časopisni work in progress, može samo on naš najvrsniji krležolog, reći. Izdanje Krležinih djela u izvedbi tandema Visković-Bogišić očito nam može jamčiti uklanjanje mnogih nesporazuma. Glede Izleta u Rusiju Vlaho me je odmah utješio: bit će na prvom mjestu tiskana cjelina knjige iz 1926!

Zlatna slova na »mramornoj« podlozi korica sarajevskog izdanja, a da autor opreme nije potpisan, jer se u nas još uvijek shvaća kako je likovna oprema nužno zlo koje samo servisira autorski tekst, možemo danas promatrati kao dio napora da se Krleža monumentalizira i pretvori u obamrlu spomeničku vrijednost. U stalnoj idejnoj borbi za Krležu i protiv njega i nehotice su ospomeničenju pridonosili deseci knjiga koje su Krležu ovako ili onako tematizirale, a u slučaju Bore Ćosića palimpsestno beletrizirale. U stanovito vrijeme bilo je u knjižarskim izlozima više »krležologije« nego li autorovih tekstova; valjalo je tražiti, također rijetka, školska izdanja. Iz te inflacije izuzimam golemi napor Stanka Lasića koji je uspio prikazati u svoj širini domaću recepciju Krležinih tekstova, kao i knjige Viktora Žmegača ili Ive Vidana koji su Krležu znali postaviti u njemu adekvatan europski literarni kontekst, ili pak Frangešove profinjene i nadahnute studije.

Knjižnica razgovora s Krležom

Ono što je posebno pridonijelo osebujnoj Krležinoj recepciji posljednjih desetljeća knjige su koje možemo smatrati apokrifima, pri čemu taj pojam ne rabimo pejorativno: apokrifi, doduše, nisu bili vjerodostojni, ali ih se radije čitalo nego kanonsku hagiografiju. Pojavila se tako cijela knjižnica »razgovora« s Krležom, počam od Matvejevićevih 5 izdanja, s kojima je naš romanist prepolovio mediteran i stigao u Rim, pa ga je predsjednik Kučan odlikovao za zasluge za slovensku književnost. Tu su četiri pozamašna sveska s dva sveska post mortem Enesa Čengića koji je »iz dana u dan« pratio Krležu, uređujući njegova djela, a genius loci ga je navodio na to da postavlja pitanja o Branku Ćopiću, tu je, daleko skromnija, Eliza Gerner koja se 1993. memoarski »oprostila s Gvozdom«, a sasvim se nedavno pojavila i knjiga suradnika Krležina iz Leksikografskog zavoda, Josipa Šentije, koju je s oduševljenjem dočekao Berković u svome »rondou«. Knjige su te nastajale u rasponu od 1969. do 1999, a »razgovori« su održavani do 1985. U trokutu Gvozd — Leks — Hotel »Palace«, pa se odnose na čovjeka koji je u odmaklim godinama postao više od klasika hrvatske književnosti, nego je predstavljao i živa svjedoka i sudionika ključnih političkih i kulturnih zbivanja u Hrvatskoj i šire, o kojima je imao različita mišljenja, što su ujedno govorila o njegovim unutrašnjim tenzijama o kojima je tako rado pisao Lasić. Dakako, takvi su »razgovori« privlačili veću pozornost čitateljstva od nanizanih biografskih podataka u Lasićevoj »kronologiji života i rada«, ali bih i tom prilikom radije čitatelje koji su skloni biografskom tumačenju tekstova, jer o njima naposljetku ipak valja govoriti, uputio na stotinu stranica Životopisa Miroslava Krleže što ćemo ga potražiti u svesku 1. izdanja o kojemu sada govorimo, nakon što budemo pročitali Vražji otok. Međutim, pojava takve »literature« o Krleži skrenula je kritičku pozornost na posljednje razdoblje Krležina života i prosudbe izrečene s visina Gvozda. Ostavio nas je onako kako se sam modelirao, reagirajući na izazove vremena i pitanja pripremanih u predsoblju. Takav je dotrajao i u ikonografiji; susret ćemo ga prilikom Hećimovićevih osječkih »Krležinih dana« u izvedbi Marije Ujević, nekada spornoj, a sada već kanonskoj, pratit će nas u medaljonu knjiga koje stoje pred nama. Pravo osvježenje stoga predstavlja prospekt ovoga izdanja s ekspresivnim portretima Ljube Babića i Marijana Trepše, solidnijim radom Jerolima Miše, pa sve do portreta Rudija Labaša ili Mersada Berbera: oni bar nose u sebi likovnu informaciju o mijenama autora od ekspresionistički razdrtoga pjesnika, preko intelektualnoga povratnika, sve do enciklopedista i autora monumentalnih već Zastava kojih je teatarsko uprizorenje u ZKM-u na samom početku novog desetljeća nagovještavalo novo razdoblje umjetničke recepcije Krležina djela. Ako je pak riječ o toj recepciji, ona je gdjekad značila više od književnokritičke. Sjetimo se samo Balada u scenskoj gornjogradskoj izvedbi skupine »Pozdravi« ili pak uspješne »histrionske« montaže fragmenata iz ciklusa Hrvatski bog Mars i oko njega, u novom ratnom nevremenu. Nestrpljivo stoga očekujemo zagrebačko Magellijevo uprizorenje Kraljeva, »multietničko« kako nas uvjerava Dalibor Foretić i, za sada, interkontinentalno. U svim tim slučajevima riječ je o prenošenju nemirnog pučkog duha Krležinih tekstova, kajkavskog i agramerskog, koji se prelijevao preko proustovskog francuski zmidranoga modela, odjekivao u glasu Valenta Žganca, uvijek spremna da »vudre«, kada ustreba bez obzira na mišljenje sindikalnog profesionalca. Ovaj je »regionalni«, na hrvatski puk oslonjeni značaj podržavao Krležu u svim njegovim »desnim« ili »lijevim« sukobima. Pitajući se zarana je li »Dom grofova Rostovih u Povarskoj literatura«, i videći u tom (Tolstojevu) domu središte »interkontinentalnog prostora od Rige do Beringova tjesnaca«, Krleža se, ako je vjerovati »dnevniku«, pisanom prije 1917. opirao već tada imperijalnom i interkontinetalnom »ukusu«, kao što se kasnije opirao estetskom sustavu Kremlja u koji je ulazio s kapom na glavi, ili pak Rosenbergu koji je pružao nacističke papke sve do zagrebačkog izvoznika kahlica u Iran. Ovi su interkontinentalni sustavi padali pred našim očima, ostavljajući teške posljedice koje osjećamo i danas uslijed sporoga kretanja povijesti. Ali se ipak postavlja pitanje, hoćemo li se vraćati Krleži uvijek iznova kao misaonom subjektu vremena Sukoba na književnoj ljevici, ili ćemo radije još jednom pogledati kako Vrdoljak vodi Mustafu Nadarevića u palaču Glembajevih u Opatičkoj ulici?

Molim da se ova osobna razmišljanja shvate samo kao poziv na nova čitanja Krležinih umjetničkih tekstova. Pred nama se rasprostiru tekstološki pomno priređena izdanja, pred nama stoje tomovi enciklopedije, rađene u duhu snošljivosti koji je vladao Leksikografskim zavodom. Ove knjige, potekle iz radionice koja nosi Krležino ime, otvaraju novo razdoblje čitanja Krleže. Nadati se možemo, u povoljnim uvjetima, i pojavi džepnih, popularnih izdanja, ali je preduvjet za to sređivanje knjižarskog tržišta: za sada moramo radi jednog Jurice Pavičića ili Ferića obilaziti knjižare s uvijek istim odgovorom — »nemamo«. Hoće li tako biti i s Krležom? Ili će se bar do drugog kola izdanja pojaviti regulativa pod parolom: svaka knjiga u svaku knjižaru! Ne zaboravimo: sadašnji ministar kulture dolazi iz Leksa, kojemu sada odajemo priznanje i čestitamo na velikom kulturnom podvigu. Hvala!

Aleksandar Flaker