Povratak na police

Povratak na police

U priređivanju novih Krležinih sabranih djela poštovat ćemo autorovu volju; kanonskom varijantom teksta priređivači smatraju onu koja je tiskana u »Zorinu«, odnosno sarajevskom izdanju sabranih djela. U popratnim bilješkama na kraju svake knjige detaljno su opisane varijantne promjene do kojih je došlo u raznim izdanjima; sve važnije promjene iscrpno su citirane. Također donosimo iscrpne tekstološke komentare i bibliografski popis svih izdanja. Po svim tim elementima ova sabrana djela imaju karakteristike kritičkog izdanja

O Miroslavu Krleži doista nije lako govoriti. O njemu je napisana čitava biblioteka knjiga, uz ostalo čak i jedna personalna enciklopedija, koliko je meni poznato — u svjetskoj leksikografskoj praksi jedina enciklopedija tog opsega o piscu dvadesetog stoljeća. Ukupna literatura o Krleži premašuje brojku od šest tisuća jedinica i to kad se iz nje eliminiraju kraći novinski članci i agencijske vijesti.

Činjenice govore: Miroslav Krleža je autor iznimno bogatoga književnog opusa, opsegom jednog od najvećih u hrvatskoj književnosti; dobio je za svoj rad niz domaćih i inozemnih nagrada i drugih priznanja (godinama je bio i ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu), prevođen je na sve važnije jezike i zasigurno može pretendirati na naslov u svijetu najčešće prevođenoga, pa i najpoznatijega, hrvatskog pisca.

Njegova umjetnička, ali i politička, djelatnost imala je velik odjek i utjecaj, osobito između dvaju svjetskih ratova; utjecao je osobito na mlade intelektualce (za takve strastvene zagovornike i sljedbenike Krležine skovan je i poseban naziv — krležijanci). Međutim, istodobno je imao i moćne protivnike, osobito među desnim intelektualcima okupljenim oko Hrvatske straže i Hrvatske smotre.

Ali, bilo je Krležinih protivnika i na drugim stranama. Sukobljavao se i s liberalnim intelektualcima poput Marjanovića, Ćurčina, Prohaske, pa s obzoraškim kritičarima, napadao je zbog unitarizma Meštrovića, braću Vojnoviće, Dučića i Šantića, polemizirao o pitanjima pacifizma i nacionalizma s Crnjanskim...

Polemizirao je iznimno oštro i s ljevičarima jer nije pristajao na političku instrumentalizaciju književnosti, na podvrgavanje ideološkoj tendenciji, što je zahtijevala poetika socijalne književnosti. Potkraj tridesetih godina izravno se i žestoko sukobljava s rukovodstvom Komunističke partije zbog svojih stavova o društvenoj ulozi književnosti, ali i zbog svojih antistaljinističkih nazora.

Nakon Drugoga svjetskog rata bio je javno slavljen kao najveći živi pisac; Titov je osobni prijatelj; oko njegova imena i djela izgrađen je pravi kult. Glasovi javnog osporavanja bili su rijetki; ali taj »zaštićeni javni status« pomalo je udaljio Krležu od matice umjetničkog života. Po mišljenju nekih kritičara takva je pozicija dovela do stagnacije u Krležinu stvaralaštvu. Međutim, objektivni proučavatelj mora konstatirati da je i to razdoblje iznimno bogato umjetnički uspjelim djelima; dovoljno je spomenuti samo Zastave i Dnevnike te niz kapitalnih kulturnopovijesnih eseja. Osim toga, tih godina Krleža je bio svakodnevno angažiran na poslovima utemeljenja Leksikografskog zavoda, njegova ekipiranja i organiziranja, a potom i kao glavni redaktor i supervizor na nizu edicija; u razdoblju dok je bio na čelu te institucije objavljeno je čak stotinjak enciklopedijskih svezaka.

Krleža je angažiran pisac

Vodeći računa o svim tim pretjeranostima u slavljenju i negiranju, moramo konstatirati da je u suvremeni koncept građanske kulture zapadnoeuropskog tipa Krležin književni opus moguće u cijelosti integrirati. U njoj lijevi nazori poput Krležinih imaju pun legitimitet, utoliko prije što je krležinsko lijevo opredjeljenje uvijek podrazumijevalo odbacivanje staljinističkih oblika totalitarizma i tendenciozne (ideološki instrumentalizirane) umjetnosti. Također treba imati na umu činjenicu da je Krleža naš najgrađanskiji i najeuropskiji pisac svojega vremena: u nizu svojih djela, osobito u dramama i prozama glembajevskoga kruga te u romanima Krleža kritički govori o građanskoj klasi, o krizi građanske svijesti, ali istodobno preko protagonista svojih djela on pokazuje i kulturnocivilizacijske vrednote građanske klase, njezin intelektualni i umjetnički rafinman i sposobnost da kritički opservira vlastiti sustav vrijednosti.

Krleža je angažiran pisac: on strasno uranja u svijet oko sebe, vjeruje u utopijske projekte njegova popravljanja, ali istodobno kao skeptičan mislilac i umjetnik on je spreman i na sumnju; duboko je svjestan da se umjetnička kompleksnost ostvaruje u napetosti između vjere i sumnje, u nezadovoljstvu jednostavnim, reduktivnim istinama, u nepristajanju na dogmatsko tumačenje svijeta. Stoga politički angažman nikad nije ograničavao njegovo umjetničko stvaralaštvo; on nije pristao da svoju umjetničku slobodu podredi političkom imperativu.

Iako je u nekim razdobljima svojega života, osobito u razdoblju nakon rezolucije Informbiroa, mogao pretendirati na visoke političke dužnosti, opirao se svim silama zovu političke moći znajući da je teško izmiriti u istoj osobi političara i umjetnika, a svoj je autentični identitet, identitet umjetnika odabrao davno ranije.

Miroslav Krleža je autor tematski i žanrovski najraznovrsnijeg opusa u hrvatskoj književnosti. Svojim intelektualnim angažmanom snažno je obilježio kulturni i politički život u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji; njegova su djela trajno svjedočanstvo o idejnim i političkim nemirima hrvatske inteligencije. Krleža je pisac koji je dobro poznavao europska umjetnička strujanja svojega vremena, neke elemente aktualnih modernističkih poetika i primjenjivao u svojem djelovanju (povezujući na taj način i hrvatsku kulturu sa suvremenim europskim kontekstom), ali je istodobno nastojao zauzeti prema aktualnim strujanjima kritički odnos, tragajući za vlastitim autentičnim izrazom.

Povratak na police

Krležina su djela oduvijek pobuđivala iznimno zanimanje i publike i nakladnika. Već mu je kao mladome piscu, tridesetogodišnjaku bilo ponuđeno da tiska sabrana djela. Dosad su ih pokretala čak četiri nakladnika: Vošicki 1923-24, »Minerva« 1932-34, »Zora« 1954-72. i »Oslobođenje« 1975-88. Tome valja dodati više edicija objavljenih pod nazivima Djela ili Izabranih djela; među njima treba svakako izdvojiti izdanje »Biblioteke nezavisnih pisaca« 1937-39. Sva su ta izdanja ostala nedovršena osim posljednjeg, sarajevskog. Od njegova tiskanja prošlo je već dosta vremena tako da na policama naših knjižara već godinama nema bitnih Krležinih knjiga. U proteklih desetak godina zbog po Krležu nepovoljne političke konstelacije, rijetko su tiskana i pojedinačna Krležina djela. Stoga ovo novo izdanje Krležinih sabranih djela dolazi u pravom trenutku ispravljajući nepravdu koja mu je nanesena. Ono nastoji korigirati stanovite propuste prethodnih edicija, donijet će i dosad neobjavljene tekstove koji ili nisu tiskani u prethodnom izdanju sabranih djela ili su još pohranjeni u rukopisnoj građi sklonjenoj nakon Krležine smrti na dvadeset godina u Nacionalnu i sveučiličnu knjižnicu u Zagrebu.

U priređivanju novih Krležinih sabranih djela poštovat ćemo autorovu volju; kanonskom varijantom teksta priređivači smatraju onu koja je tiskana u »Zorinu«, odnosno sarajevskom izdanju sabranih djela. U popratnim bilješkama na kraju svake knjige detaljno su opisane varijantne promjene do kojih je došlo u raznim izdanjima; sve važnije promjene iscrpno su citirane. Također donosimo iscrpne tekstološke komentare i bibliografski popis svih izdanja. Po svim tim elementima ova sabrana djela imaju karakteristike kritičkog izdanja.

U slučajevima kad se odlučimo za donošenje neke ranije varijante pojedinoga Krležina djela (primjerice prvog izdanja Izleta u Rusiju), takva odluka, determinirana primarno estetskim razlozima, bit će temeljito obrazložena. Takve odluke bit će zasnovane i na općeprihvaćenim postavkama suvremene krležologije (na temelju njih se i Vražji otok pojavljuje već u prvom kolu ovih Sabranih djela kao samostalan naslov; uostalom njegov zaseban status već je i Krleža uočio pa je on u sarajevskom izdanju sabranih djela tiskan izdvojeno iz knjige Novele, u knjizi s Tri kavaljera frajle Melanije).

Građa iz Sveučilišne knjižnice

U ovom ćemo izdanju nastojati ispraviti propuste sarajevskog izdanja: nepotrebna preklapanja tekstova i neobjavljivanje priličnog broja tekstova za koje je pouzdano utvrđeno Krležino autorstvo: Ivo Andrić: Ex Ponto, Crno-žuti skandal, U predvečerje, Na adresu gospođe Kveder, Ljubav ptica, Riječki govor (odnosno Jadranska tema), Varijacije na muzičke teme, Izlet u Istru, Pula, svibnja 1948, Ukleta stvarnost; objavit ćemo zatim i niz Krležinih članaka pisanih za enciklopedije, pisama, intervjua, potom tekstova i pisama što se pojavljuju u Čengićevim knjigama, leksikografske bilješke objavljene u posebnom izdanju Radova Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«. Nastojat ćemo znanstveno obraditi i prirediti za tiskanje i građu pohranjenu u Nacionalnoj i sveučiličnoj knjižnici. Zbog svega toga u ovom je trenutku nemoguće točno odrediti ukupan broj svezaka ovih sabranih djela, ali možemo pretpostaviti da će ih biti oko šezdeset.

Naš mali priređivački tim u kojemu su pored mene još i urednik Vlaho Bogišić te suradnice Jasna Bašić, Mirjana Mataija i Vesna Vinchierutti u sljedeće tri godine priredit će za tisak najvažnije Krležine knjige: romane, novele, drame, poeziju, putopisnu i dnevničko-memoarsku prozu. Preostale knjige izlazit će nešto sporijim tempom jer će oko njih biti više istraživačkog i priređivačkog posla.

U ime cijelog priređivačkog tima izražavam zahvalnost izdavačima Matici hrvatskoj i nakladi Naprijed koji su nam nakon svršetka Krležijane omogućili da pristupimo i radu na ovim Sabranim djelima; osobitu zahvalnost dugujemo gospođi Jeleni Hekman i Zvonku Ljevaku; također i našim prijateljima i učiteljima Stanku Lasiću i Davoru Kapetaniću koji su nas poduprli u našim nastojanjima kao članovi Uređivačkog kolegija.

Velimir Visković