Ples kao sudbina

Ples kao sudbina

Kao osnivač i umjetnički voditelj Eksperimentalne grupe slobodnog plesa (1962), koja je ubrzo prerasla u Komorni ansambl slobodnog plesa (KASP), Milana Broš je do danas ostala pojam plesne avangarde

Rijetki su kulturnjaci koji krećući se središtem Zagreba, otprilike na relaciji između Zagrebačkog kazališta mladih, Hrvatskog narodnog kazališta, Društva baletnih umjetnika i ITD-a, neće prepoznati i pozdraviti šarmantnu, visoku gospođu — neobično energična hoda za jednu sijedu damu.

Milana Broš, koreograf i pedagog, 15. svibnja navršava sedamdeset godina života (od čega je šezdeset i pet povezano s plesnom umjetnošću), i zato koristim ovu lijepo zasluženu brojku i nesvakidašnju rođendansku priliku za kratko zajedničko prisjećanje. Zapravo, riječ je o važnom poglavlju iz, eto, još nenapisane povijesti hrvatskog plesa, pa se možda nije loše prisjetiti vremena koje je na neki način i pripremilo Tjedan suvremenoga plesa — događanje koje već sedamnaestu godinu obogaćuje kulturni Zagreb. Milana je, uostalom, godinama član umjetničkog odbora Tjedna, i dalje budno prati razvoj suvremene plesne scene...

Kao osnivač i umjetnički voditelj Eksperimentalne grupe slobodnog plesa (1962), koja je ubrzo prerasla u Komorni ansambl slobodnog plesa (KASP), Milana Broš je do danas ostala pojam plesne avangarde, no ona se u početku bavila i klasičnim baletom i folklorom. Bila je učenica Mije Čorak (poslije u svijetu proslavljene Slavenske), Olge Orlove i Margarete Froman. (U monografiji HNK-a možemo je naći na fotografiji baleta Licitarsko srce kao »malo srce«!) Bila je i u onoj prvoj, jakoj postavi Lada koja je obišla svijet. Usavršavala se u Sieni kod para Sacharoff i u Parizu.

Već prvi Muzički biennale održan u Zagrebu 1961. pokazao je svjetska aktualna glazbena (ali koja već odavno nisu bila samo glazbena) zbivanja i potvrdio Milani da razmišlja u dobru smjeru. John Cage, pojam glazbene avangarde, često je surađivao s američkim plesačem i koreografom Merceom Cunninghamom. Za prvoga je i tišina zvuk, a za drugog i mirovanje jest pokret. Oslobođen klasičnih kanona geste i značenja, drame i glazbe, psihologije i priče, ples je ostao slobodna, otvorena struktura. I Milana mu pristupa uvijek drukčije; njezine koreografije su, prema prikazu Igora Mandića (»Vjesnik«, 22. studenoga 1970) smioni i čisti pothvat, što ga nose individualnosti plesača. Ona je prva srušila barijeru scenske rampe između plesača i publike te postavljala koreografije u neposvećene prostore. Glazbeni predlošci su i Schönberg i Webern, i Detoni i Pibernik, i Čajkovski, i džez-improvizacije i elektronski metronom. Prilično sam sigurna da bi mnoge od tih koreografija i danas djelovale avangardno.

Recepcija uopće plesnih, a pogotovo suvremenih, avangardnih predstava uvijek je upitna, pogotovo u manjim kulturnim sredinama, vrlo opreznim i suzdržanim prema vlastitim proizvodima. KASP se brže afirmirao na suvremenoj europskoj plesnoj sceni koja, nakon Drugoga svjetskog rata i pada plesnog ekspresionizma kao bitno njemačkog izraza, još sama nije bila definirala svoj put između neoklasike i američkog eksperimenta. Godinu dana nakon snimanja na francuskoj eksperimentalnoj televiziji, na međunarodnom natjecanju mladih koreografa u Theatre d'essaie da la danse u Parizu 1968. Milana Broš i KASP dobivaju prvu nagradu za program Pjev mladića u gorućoj peći (Stockhausen), Ionizicija i integrali (Varesse) i Pisaće mašine + jazz (Blackey), što će rezultirati gostovanjima u Francuskoj. XIII Festival International de la dance de Pariz 1975. otvara KASP pet večeri za redom dajući program u Theatre des Champs Elysees.

Bez obzira na taj uspjeh, i na Dimitrijevićevu opomenu da je riječ o stvaralačkom opusu koji ide u red najboljih današnjih (29. ožujka 1968, »Telegram«) dostignuća u svijetu slobodnog plesnog izraza uopće, KASP je u inozemstvu i dalje dobivao nagrade i priznanja, a u domovini ostao alternativa. Ne zato što bi netko drugi imao više prilike, nego zato što je plesna umjetnost ovdje uopće shvaćena kao alternativa.

Stara je to priča i kronični su problemi nedostatka svega, u prvom redu prostora za rad i prezentaciju. Zato kao čestitku Milani Broš zaželimo primjerenu reakciju Ministarstva kulture na apel koji je uputila Inicijativna grupa za hitnu izradu strategije razvoja, predstavljanja i financiranja suvremenog plesa u Hrvatskoj. Znam da bi to mladu sedamdesetogodišnju gospođu najviše razveselilo!

Maja Đurinović