Pink Floyd, Is There Anybody Out There? The Wall Live/1980-1981. (2 CD-a), EMI/Dallas Records, 16 pjesama/54 min. — 14 pjesama/51 min.

Pink Floyd, Is There Anybody Out There? The Wall Live/1980-1981. (2 CD-a), EMI/Dallas Records, 16 pjesama/54 min. — 14 pjesama/51 min.

Kako opisati jedan od najskupljih i najkontroverznijih projekata u povijesti rocka? Kao glazbenoscensko djelo novoga tipa, neobičan rock-koncert ili nešto treće? Uvijek mi se za to bilo teško odlučiti. Kada se pojavio crtić istoga imena, jedva da sam ga pogledao. Bolje reći, izdržao do kraja. Nakon izlaska albuma opet je situacija bila slična. Nikako se nisam mogao pomiriti da je grupa koja je imala toliko sjajnih albuma (meni osobno najdraži su Atom Heart Mother i Ummagumma, a i Dark Side of the Moon mi nije bio stran) objavila bezličan album. Publika je, kao i mnogo puta, mislila drukčije od mene i Another Brick In The Wall postala je multiplatinasta singlica.

Cijeli projekt i gotovo sva glazba smišljen je u glavi jednog od najvećih glazbenih megalomana, ali i površna glazbenika, ma koliko se on trudio da dokaže drukčije, Rogera Watersa. Da mu nije bilo Davida Gilmoura, teško da bi išta zvučalo dobro što je Waters zamislio. No Waters je imao smisla za iznenađenje iza ugla. Smisliti koncertni nastup prepun lutaka i različitih atrakcija pri izradi kojih mu je pomogao Gerald Scarfe i postaviti zid iza kojega bend svira, a da ga publika ne vidi sve do kraja koncerta, kada se zid spektakularno sruši, stvarno je domišljato. Osim toga prvi dio koncerta i nisu svirali Pink Floydi nego surogat bend s maskama na licima, među kojima je bio i odlični gitarist Snowy White. Dakle Floydi su odradili tek kraj. I publika je pucala od oduševljenja. Štoviše, raspadala se kao i zid. Na ovom albumu zabilježen je nastup snimljen tijekom koncerata u Londonu u Earl's Courtu. Osim već poznatih pjesama donosi i dvije dosada neobjavljene. To su What Shall We Do Now, koja je zabilježena u filmu, i The Last Few Bricks, nikada prije dostupna ušima obožavatelja Pinkića.

Megalomanija i rock nekako nikada nisu išli zajedno. Ili su se vješto prikrivali. Pink Floyd takve stvari nikada nije prikrivao i zato možemo reći da su pošteni glazbenoscenski sastav, pa tko je htio njihovu vrst predstave, mogao ju je dobiti. Na najspektakularniji način. No na koncertima oni su izvodili pjesme s raznih albuma, a ovo je bio čitav koncept: animirani film, album i scenski nastup samo s tom glazbom. A glazba je, na žalost, najtanašniji dio projekta. Zašto, već sam odgovorio. Zbog Rogera Watersa i njegova prevelikog angažmana oko koncepta i želje da sve drži u svojim rukama, tako da je gotovo svu glazbu snimio sam i donio ostalima na uvid, a oni su tek u studiju malo svirali preko toga. A sada neka me zamrze svi obožavatelji. Nakon odlaska Syda »Crazy Diamond« Barreta najveći dobitak za Floyde bio je odlazak i Rogera Watersa. No moram, ipak, upasti u kontradikciju. Ni jedan solo album bilo koga iz sastava Pink Floyd nije bio bogzna što. Očito je da su jedino i samo kao Pink Floyd mogli raditi i dobre stvari. We don't Need no Education ne vrijedi za njih pojedinačno. Tek kada su na hrpi, pa i sa Watersom (eto to je ta kontradikcija, ali zar i život nije takav — ovo sam jako pametno zaključio) Pink Floyd znaju proizvesti dobru glazbu. U svakom drugom slučaju rezultati su za minus dva. For Pink Floyd fans only.

Krešimir Blažević