Parazitski monumentalizam ili monumentalni parazitizam

Parazitski monumentalizam ili monumentalni parazitizam

Nema ničega što nije politika i nijekati odnose arhitekture s njom bilo bi sljepilo. Riječ »politika« može se, međutim, igrom slobodnih asocijacija, relativizirati terminima kao »vlast«, »uprava«, pa onda »zakonodavstvo«, pa »primjena zakona«, pa »nasilje«... i vjerojatno će se primjetiti da smo sve bliže »sridi« (u sridu). Svrha razgovora po svoj je prilici što je ravnalo posezanjem za prirodnim i povijesnim resursima (građevinskim zemljištima i izgrađenim kontekstom) protekloga desetljeća. Nažalost, nemam mnogo vremena za razradu teme, ali na jedan moment ipak želim upozoriti. Velike epohe prepoznaju se po stvaranju novih vrijednosti, male po trošenju prethodnih. »Uljepšavanje« Marulićeva trga svakako je primjer destruktivne samopromocije jedne nasilne vladajuće garniture (uz suradnju inkompetentnih i korumpiranih elemenata struke). Jednako vrijedi za brzinsku reinterpretaciju Medvedgrada (u kojoj se pozitivni elementi, kao Kovačićev udio, ne bi smjeli preskakati). Još više to vrijedi za uništenje Turininog stadiona, a ujedno i konteksta Vrhovčeva — Haulikova Maksimira. Isto vrijedi za Iblerov trg kao primjer dokrajčenja vrhunskog urbanog dometa — javne praznine. Isto vrijedi i za tolike druge slučajeve koji mi ovog trenutka ne padaju napamet. Svi su vezani ne smionošću novoga, nego sjedanjem na staru vrijednost. Ovaj kolokvijalni prilog završavam grubo stiliziranom tezom da je odnose »arhitekture i politike« prošloga desetljeća obilježavao parazitski monumentalizam ili monumentalni parazitizam.