Ozbiljna diskografija izumire

Ozbiljna diskografija izumire

Diskografija je ponajprije profesija. Ona se ne uči na učilištima, ali zahtijeva široku naobrazbu. A prije svega ljubav i strast. Bogata fonoteka u svom pozamašnijem dijelu pripada u kategoriju nacionalnih vrednota. Brine li se netko o njoj? Sporadična izdanja nekih pojedinaca kao i kućna izdanja Hrvatskoga društva skladatelja, nisu dovoljna da zadovolje stvarne kulturne potrebe naše zemlje i toliko glazbeno nadarene sredine

Povod ovom razgovoru s Perom Gotovcem, skladateljem, aranžerom, glazbenim producentom, dirigentom i prvim diskografskim urednikom u Hrvatskoj, a i na prostoru bivše Jugoslavije, jest nagrada Porin za posebni prinos diskografskoj industriji. Rođen je 12. veljače 1927. godine u Zagrebu. Godine 1956. diplomira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je prvi i dugogodišnji urednik producent diskografske kuće Jugoton (Croatia Records) te organizirao prvi diskografskourednički mehanizam prema načelima međunarodne diskografske prakse i u tehničko-estetskom i pravno-administrativnom smislu. Gotovac je uredio, producirao, a u početku sa svojim suradnicima i montirao velik broj glazbenih naslova ozbiljne, zabavne, narodne i rock glazbe. Spomenimo neke: Prvi zagrebački bienalle, Tijardovićeve Malu Floramy i Splitski akvarel. Producirao je i za Egipat djela njihova autora Khairata te za to dobio posebno priznanje egipatskoga ministarstva kulture. Poseban je raritet što je Gotovac urednik i producent prve hrvatske LP ploče na kojoj Fred Došek svira Chopinove skladbe za solo klavir. Zanimljivo je i to da je ta ploča snimljena u Sarajevu, gdje se na Radiju, prema Gotovčevim riječima, nalazio jedini dobar glasovir. Napravio je i posljednji tonski zapis velikoga hrvatskog violinista Zlatka Balokovića. To su, naravno, samo mrvice s bogata stola ovoga glazbenika. Bivša država nagradila ga je Ordenom rada za prvu stereo snimku, a dobitnik je i, uz brojne nagrade s festivala, »Vjesnikove« nagrade Josip Štolcer Slavenski 1987. godine. Od 1973. do 1996. dirigent je u zagrebačkom kazalištu Komedija, gdje je i umirovljen. No Pero Gotovac uopće ne miruje.

Kako ste primili vijest o dodjeli Porina?

— Doživio sam ga kao nagradu za minuli rad u uredničko-producentskoj djelatnosti u hrvatskoj diskografiji. Dakle, zadovoljan sam i drago mi je da me se struka sjetila. S druge strane malo mi je naporno trčati po gradu, jer si moram kupiti košulju i još neke stvari (smijeh).

Kako je ovo posebna prigoda, moram vas pitati o vašim glazbenim počecima?

— Moje sustavno glazbeno školovanje uslijedilo je tek poslije velike mature i poslije lutanja između povijesti, literature i medicine. Ipak, moram spomenuti da sam već kao petoškolac imao objavljene skladbe kod naklade Albini u Zagrebu. Naravno, danas treba, bez obzira na simpatičnost mladenačkih nastojanja i ambicija, na to gledati kao grijehe mladosti i porod od tmine.

Znači li to da se pomalo sramite tih svojih prvih glazbenih radova?

— Ne. Uopće ne. Samo ih stavljam na pravo mjesto. To je bilo doba prijateljevanja s Walterom i Norbertom Neugebauerom, pa mladim Vladimirom Seljanom, Mošom Marjanovićem i ostalim generacijskim klincima koji su otkrivali toplu vodu. Najdarovitiji bio je Nenad Grčević, danas akademik i znanstveni radnik, koji je glazbeničku maštu izrazio u nizu neponovljivih vječnozelenih melodija. Tu vam govorim o popularnoj glazbi. Vjerojatno biste se začudili kada bih vam naveo desetak imena glazbenih uglednika koji su u mladosti njegovali popularni glazbeni žanr. Nije li sa rock generacijom sličan slučaj? Mislim da tu nema ničega lošeg ako je rad kvalitetan.

Zadovoljite moju, a vjerujem i znatiželju čitatelja, pa spomenite neke od tih ljudi!

— Dobro, evo nekih. Marko Fotez piše tekstove za šlagere, Krsto Odak pod pseudonimom To Kado objavljuje šimi-fox Tutankamon. Milan Horvat dirigent je plesnog orkestra, Milko Kelemen za vrijeme studija piše »za lovu« klavirske aranžmane za šlagere, a Stjepan Šulek prehranjivao se kao barski violinist. Nadam se da se ovi uglednici neće uvrijediti što sam spomenuo njihove mladenačke »zastrane«.

I ja tako mislim. No, vratimo se vašem diskografkom početku.

— Našavši se s diplomom na ulici nisam znao što ću. Moja znatiželja bila je rasuta u raznim smjerovima. Nisam bio potpuno svjestan kako ću iskoristiti akumulirane spoznaje o glazbi. Vjerujte mi, baratao sam popriličnim brojem »upotrebljivih podatka«. Sjećam se, pokojni dr. Vinko Žganec, akademik, jako se razočarao, gotovo naljutio, što sam ga izdao i otišao u Jugoton, tada jedinu diskografsku kuću u zemlji. Duboko je bio uvjeren da ću doći na Institut za folklor gdje je radio kao ravnatelj. Osim toga, na studiju sam mu bio demonstrator, a i diplomska radnja bila mi je etnomuzikološka. U Jugoton sam otišao javivši se na natječaj koji je bio objavljen u novinama u kojem se tražio muzički referent s kvalifikacijama. Pojam urednika, a posebno producenta, tada nije postojao. Spomenuo sam vam rasipanje moje znatiželje u raznim smjerovima. Sklonosti za »muške igre«, posebno tehničkoga karaktera, u meni su bile jako razvijene. I dan-danas. Da sam se posvetio tim porivima, mislim da bih bio posve dobar inženjer elektrotehničke struke.

Srećom, niste.

— No, dobro. Ali sve se to stopilo u novi, meni vrlo uzbudljiv rad u specifičnom mediju koji bismo mogli nazvati registracijom i reprodukcijom zvuka, a poglavito glazbe. Gramofonska ploča, odnosno diskografija, oblikovala je svijet koji nosim u sebi na razne načine. Doslovno ili uvjetno rečeno, i to sve do danas.

I kada ste ušli u Jugotonove studije, posao je krenuo?

— Da. Ali ne baš tako lako kako vi to mislite. Već treći dan na radnom mjestu neoprezno sam stisnuo gumb na magnetofonu i uništio vrpcu do te mjere da je jodlala. Pomislio sam da je neslavni završetak moga početka već došao. No sjetio sam se kako sam negdje čuo da se magnetofonska vrpca može montirati. Potpuno samoinicijativno, do tada ne vidjevši sličan postupak, skrojio sam oštećeno mjesto i zalijepio je običnom ljepljivom trakom, takozvanim selotejpom. Nitko nikada ništa nije zapazio. Mogu reći, na temelju tog primjera, da su moja glazbena edukacija, poznavanje glazbene forme, fraze, instrumentacije i ostalih »parametara« koji sačinjavaju glazbeni tok, uz razvijenu tehničku maštu, učinili od mene diskografa.

Što je bilo s onom drugom stranom posla, uredničko-administrativnom?

— Za to je potrebno nužno poznavanje autorsko-pravne problematike, širok krug poznanstava, kontakti s ljudima. Putovao sam po Europi i posjećivao tada najjače diskografske kuće u Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Švicarskoj. Tamo sam upijao znanja i sve što je vezano uz konačni proizvod — gramofonsku ploču. Urednikovao sam i producirao sve žanrove i aktivno sudjelovao u radu u tonskom studiju kao glazbeni redatelj. Radio sam na izdanjima narodne glazbe, gusala, tarabuke, tambure, plesnih orkestara, početaka rocka, tada su to bile VIS-grupe, simfonijskih orkestara i raznih komornih ansambala.

I radni dan vam je trajao pedesetak sati?

— Ma ne. Trideset i dva (smijeh). Danas mi se to čini vrlo jednostavnim. Radio sam »samo« šesnaest sati dnevno. U 6 i 30 započinjalo je industrijsko radno vrijeme. To je bila tvornica. U 14 i 30, nakon radnoga vremena, pojeo bih sendvič i ostajao u montaži ili odlazio u tonski studio u Dubravi.

A skladali ste na godišnjem odmoru?

— Ne. Opet jednostavno. Skladao sam noću.

Vratimo se još malo uredničkom poslu.

— Polako sam oformljivao uredništvo na svjetskim i vlastitim iskustvima. Odbijao sam čisto administrativne dužnosti rukovodećeg tipa. Bio sam praktičar i uživao sam u bliskom, neposrednom kontaktu s glazbom. Najljepše sam se osjećao, kako se to veli u diskografskom žargonu, u tonskom studiju »s ove strane stakla«. Osim toga svaki put mi je, nakon dugotrajna posla, bilo zadovoljstvo u ruci držati veliko crno čudovište, gramofonsku ploču. Uredništvo se, kao i produkcija, naglo počelo širiti, no ja sam ostao vezan ponajprije uz glazbu i glazbenike. Zato sam i ponosan što sam snimio na stotine i stotine minuta glazbe i montirao kilometre magnetofonske vrpce.

Molim vas, recite, iz vaše perspektive, koliko i kako urednički rad ima utjecaja na oblikovanje glazbene produkcije? Posebno mislim na oblike popularne glazbe namijenjene takozvanoj masovnoj kulturi.

— Dobro pitanje. Mislim da svako urednikovanje, bilo gdje se ono odvijalo, i u bilo kojem mediju, ima veliku snagu, ali i veliku moralnu odgovornost onoga koji ga provodi. Nemojte nikada zaboraviti da sam ja živi sudionik svojedobnog i svojevrsnog socrealizma importiranog nakon Drugog svjetskog rata. To je razdoblje, spomenut ću tek usput, zahvatilo i moga pokojnoga oca (Jakova Gotovca, op. a.) i njegovu operu Kamenik koja je spektakularno skinuta, uz još spektakularnija zbivanja ispred kazališne zgrade, s programa Hrvatskoga narodnog kazališta. To je malo dulja priča pa ću je ispričati jednom drugom zgodom. Pamtim i takozvanu ždanovljevštinu što se provodila u umjetnosti i kulturi. Sva sreća, nije dugo trajala. Dakle, iz razdoblja kada se Beethovenova Peta simfonija svirala u tvorničkim halama razvio se i u meni svojevrsni virus razmišljanja. Premda djelomično odvojeni od Istoka, ostajali smo prema Zapadu zaklonjeni svojevrsnom branom. Ja sam pak pomišljao da glazbeno-kulturološki most između nedovoljno educirane slušalačke mase i buduće koncertne dvorane u kojoj bi se serviralo oplemenjeno glazbeno tkivo može biti neki komunikativniji glazbeni oblik. No ipak nekako estetski kontroliran. Opći trend zaštite utjecaja sa Zapada stvorio je vrlo bogatu produkciju zabavne glazbe kao i produkcijske centre u obliku glazbenih festivala. Nastali su tako kultni zagrebački, a zatim i regionalni splitski, slavonski, istarsko-kvarnerski i drugi glazbeni festivalski centri s golemom količinom dobro selekcionirane glazbe za svakodnevnu uporabu. Te produkcije punile su minute glazbenog programa i imale snažan utjecaj na formiranje glazbenog ukusa. Svi spomenuti regionalni festivali nalazili su građu na etnoizvorištima svoje regije, stvarajući autentičnu našu glazbu. Današnji etnopokret na sličnom području u debelom je zakašnjenju, a njegova je pojava prouzročena drugim razlozima. On je, naime, za razliku od onoga iz moga vremena, tek puki pokušaj imitacije izvana. Dakle, importirani element. No barem nije štetan. Valja reći da nisam ja sam bio sudionikom toga zamašnog trenda. On se odvijao smišljeno i spontano. Uska suradnja diskografske kuće s proširenim kolegijem svih medija: radija, televizije i tiska potpomogla je ta naša nastojanja. Rezultati su bili veliki. Dobili smo velik broj nadarenih skladatelja i tekstopisaca čije pjesme ni danas ne silaze s radijskih programa, a osim njih i veliku ekipu pjevača interpreta, orkestara, dirigenata, aranžera. Skladalo se, također, na pojedine tekstove i poetske literature, ali se pisala i originalna poezija za primijenjenu svrhu. I dobivali smo odlične rezultate. Pjevalo se na hrvatskom jeziku, strogo se akcentuiralo bilo kod glazbenog zapisa bilo kod reprodukcije te se, sama po sebi, oblikovala autentična građa i postizala odlična komunikacija s publikom. Mislim da je vrhunac u takvu nastojanju bilo osnivanje samostalne grupe Studio 64, koja je iznjedrila zagrebačku školu šansone. Za svim tim nastojanjima još i danas se vuku repovi i ona se pokušavaju rehabilitirati. Osobno sam pomalo obeshrabren. Neki pojedinci ustraju, no izgledi nisu baš veliki. Ostali su samo tonski i videozapisi. Ali recite mi koji su razlozi da kultna emisija televizije Crno bijelo u boji tako dugo živi na našim ekranima? Neki razlog postoji. Ne može to biti samo sentiment ili nostalgija, jer generacijski gledano, mnogih sudionika toga vremena više nema.

A što je s utjecajima s istoka, bolje poznatim pod nazivom novokomponirana narodna glazba?

— To je drugi glazbeni fenomen i ja sam ga tumačio urbanizacijom sela, ali i spoznajom stvaratelja te iste pjesme da postoji nešto što se zove autorskim i mehaničkim pravom i što donosi novac. Te nove tvorevine, estetski ipak nestručno kontrolirane, nailazile su lako na istomišljenike ili, kako bi se kazalo, potrošače. Diskografija je, naravno, u tome sudjelovala. Povucite, uostalom, paralelu s fenomenom countryja u Americi. No moji urednički snovi polako su se rasipali. Svoju sam uredničko-diskografsku patnju patio i radost radovao.

I?

— I otišao sam slučajno. Preuzeo sam neke predstave u kazalištu Komedija umjesto oboljeloga Ferde Pomykala i promijenio radno mjesto. Mogu samo reći da je iza mene ostalo uredništvo s organiziranim mehanizmom i drugim vrijednim školovanim kadrovima.

A kako stvari vidite danas?

— Situacija u današnjoj diskografiji djelomično je zabrinjavajuća. Suvremena tehnologija omogućila je jaki razvoj registracije i reprodukcije zvuka. Mogućnost posvemašnjeg kloniranja stvorila je piratizaciju, što je globalni problem, a opet i pomoglo plasiranju manje kurentnih izdanja.

Što vas, konkretno, danas najviše zanima u diskografiji?

— Primarno registracija domaće glazbene produkcije ozbiljne glazbe, kako baštine tako i najsuvremenijih ostvarenja. Nikada neću zaboraviti scenu na ručku u Pragu. Češki Suprafon bila je prva Jugotonova kuća s kojom smo imali licencijski ugovor. Slali su nam, prema našem izboru vrpce, a mi smo proizvodili ploče. Njihova diskografska i filmska industrija bila je pod ingerencijom ministarstva kulture, odnosno pod državnom ustanovom koja se zvala Artia. Na čelu joj je bila jedna fina dama, intelektualka, nažalost, zaboravio sam joj ime. Komuniciralo se na svim dostupnim jezicima, što njoj, očito, nije teško padalo. O glazbi je bila temeljito informirana. Dapače, poznavala je gotovo sva imena i djela naših autora: Štolcera Slavenskog, Baranovića, Lhotke, Gotovca, Odaka, Vukdragovića. Postavila mi je pitanje znajući koju funkciju imam u našoj delegaciji, imam li možda kakvu glazbenu želju. Nekako u to doba bila je premijerno izvedena opera Krutnava koja je izazvala svojevrsnu senzaciju u europskim glazbenim krugovima. Klavirski izvod tog djela slovačkoga autora Eugena Suchona već se nalazio u ormaru moga oca. Očeva prebogata biblioteka odigrala je i inače dosta bitnu ulogu u mojoj glazbenoj edukaciji. Poželio sam Krutnavu, ali nisam vjerovao da se već nalazi na pločama jer je praizvedba bila nedavno. Naravno da su je imali. Rečeno mi je da su snimali istodobno s postavljanjem na premijernu scenu. U Zagrebu mi nisu vjerovali da posjedujem snimku te prve velike slovačke nacionalne opere. Ali ja sam je imao — kao i Slovaci. U kasnijim brojnim uredničkim razmišljanjima uvijek sam zamišljao sličnu nacionalnu diskografsku produkciju. Nažalost, nisam je dočekao.

I što sada?

— Diskografija je ponajprije profesija. Ona se ne uči na učilištima, ali zahtijeva široku naobrazbu. A prije svega ljubav i strast. Bogata fonoteka u svom pozamašnijem dijelu pripada u kategoriju nacionalnih vrednota. Brine li se netko o njoj? Produkcija ozbiljne glazbe zabrinjavajuće je zamrla. Literarno kazališna izdanja, etikete Discothalia, već desetak godina nisu registrirala ni jednu riječ. A to su zaista vrijedni, ne samo povijesno-dokumentaristički nego i umjetničko estetski materijali. Dječja izdanja više gotovo i ne postoje i ne obnavljaju se. Hrvatska diskografija rasplinula se u mnoge manje ili više uspješne izdavače, a oni, što je razumljivo, traže osobni interes i dobit. Sporadična izdanja nekih pojedinaca kao i kućna izdanja Hrvatskoga društva skladatelja, nisu dovoljna da zadovolje stvarne kulturne potrebe naše zemlje i toliko glazbeno nadarene sredine. Ipak nadamo se da dolaze bolja vremena za kulturu i njezinu promidžbu. Hrvatska diskografija mora ponovno napraviti prodor na europsko tržište, ali i na naše domaće. Vjerujem, poznavajući novu generaciju, da potencijali postoje. Mladima treba dati priliku, a za uspjeh će se pobrinuti sami. Komu bismo inače dodjeljivali Porine?

Pero Gotovac dobio je svoga prvog Porina. Vjerujem ne i posljednjega. Postoji i onaj za životno djelo.

Krešimir Blažević