Osvježenje off teatrom

Alaska Jack, HNK Osijek, režija i dramaturgija Saša Anočić, premijera 5. svibnja 2000.

Oslonivši se isključivo na vlastite snage, mlada se generacija osječkih glumaca na čelu sa Sašom Anočićem 5. svibnja predstavila odličnom izvedbom glazbenoscenskoga projekta Alaska Jack, potvrdivši time kreativne i izvedbene mogućnosti generacije u cjelini. Predstava je stvarana za već dugo nepostojeću, a gradu kao što je Osijek i više nego potrebnu, off-scenu, a uvrštena je u redoviti repertoar HNK kao posljednja, četvrta, premijerna izvedba 93. kazalište sezone nakon što je Shakespeareova drama Romeo i Julija izostala zbog financijskih poteškoća, a i stoga što Osijek ne raspolaže drugim prostorom koji bi istrpio sve tehničke složenosti ove predstave. Režiju, dramaturgiju i izbor glazbe te jednu od uloga preuzeo je mladi Saša Anočić, koji se kao redatelj već okušao u nekoliko predstava izvan Osijeka, zatim u okviru kazališne radionice Studentskoga centa (Godina dobre berbe, Kralj Ubu) te u iznimno uspjeloj predstavi Badnjak u garaži, izvedenoj prošle godine u osječkom Dječjem kazalištu.

Tekstualno polazište Alaska Jacku Anočić je potražio u djelima Carvera, Mameta, Frischa, S. Ivić, S. Dimitrijević, Špišića... te ih upotpunio vlastitim umecima da bi predstava konačan oblik dobila glumačkim improvizacijama. Trosatni slijed fragmentiranih, mozaičnih slika donosi odražaje izmrvljenih skica zbilje; ne opis, nego doslovan ispis različitih odnosa koje čovjek ostvaruje u suvremenoj komunikaciji, istaknuvši posebno odnos između muškarca i žene. Tako profile različitih tipova ljudi upoznajemo (ili bolje: prepoznajemo) u mnogobrojnim situacijama iz njihove svakodnevice — od terapije nakon rastave braka, prijateljskih posjeta, intervjua za posao, kupnje tapeta... a zanimljivo je da likovi nose vlastita imena, naglašujući time: sve smo to mi! Alaska Jack je i kritika osječkoj publici, kako kazališnoj tako i koncertnoj — zazvoni mobitel, a Bariša vikne: »Mama, ne mogu sada! Na predstavi sam!« Ili činjenica da pjevač zaslužuje žestoke ovacije već samim time što je predstavljen kao gost iz Zagreba... Dinamika zbivanja postignuta je sažimanjem prizora na jedan događaj te njihovim brzim izmjenama, a kao svojevrstan intermeco umetnute su glazbene točke kojima već zagrijana atmosfera kulminira do vrelišta. Kada je riječ o glazbenim sekvencama, potrebno je naglasiti sudjelovanje nekolicine članova orkestra HNK (I. Pauna, C. Sorin, D. Šimić i I. Radman), njegova zbora (M. Babić, H. Nemet, D. Božičević, L. Oschanitzky, M. Paulay, Đ . Tomaš, B. Zdelar, T. Binder, K. Tuma, D. Karlić, P. Stojić, B. Jerković, A. Marinić), kao i sudjelovanje osječkoga alternativnog sastava Dogo Argentino. I to sve uživo!

Pomoć mladima pružili su Ksenija Zec, zadužena za scenski pokret, Saša Došen kostimografijskim sugestijama — budući da glumci nose isključivo vlastitu odjeću, Igor Valeri kao glazbeni suradnik te multimedijalni umjetnik Ivan Faktor postavivši scenografiju te videoprojekcije. Upravo je nepretencioznom, minimalistički ustrojenom scenom čiji je naglasak na videozidu, odnosno videoprojekcijama, predstava dobila i zanimljiv, dojmljiv vizualni identitet.

Glumačka postava zaslužuje sve čestitke; sastoji se, dakle, isključivo od glumaca koji su kao najmlađa generacija diplomirali na dislociranom studiju glume zagrebačke Akademije: Saše Anočića, Hrvoja Barišića, Lidije Florjan, Vjekoslava Jankovića, Nele Kočić, Sandre Lončarić, Krešimira Mikića i Slavena Špišića, pojačanih tek gošćom iz Dječjeg kazališta u Osijeku Aretom Ćurković. Iskoristivši raspoloživ glumački talent i vještinu, svatko je od njih pridonio kompaktnosti vrlo uspjele predstave, koja je drukčijim tipom kazališta zasigurno osvježila osječku scenu, predstave igrane kao hommage kolegi Draženu Kolaru.

Kristina Peternai