Novi križni put hrvatskoga pravopisa

Novi križni put hrvatskoga pravopisa

Reagiranje na pismo Slavka Goldsteina, Vijenac br. 161, 4. svibnja 2000.

Slavku se Goldsteinu ne mili biti u istom društvu s Vicom Vukojevićem. Ni meni nije drago kada napišem mladci ili pogrješka, pa mi Goldstein na leđa nalijepi etiketu endehazijskoga KORIENSKOGA PRAVOPISA. Doduše, sada je malo oprezniji pa se kreće u okvirima »arhaičnoga« 19. stoljeća, ali tijekom svoje javne djelatnosti ostavio je dovoljno potvrda iz kojih se vidi da mu je »korienski« sinonim za endehaziju. A što je endehazija, Goldstein je potanko rastumačio u članku Pomirenje (Erasmus, 1993, br. 2, str. 17), izlijevajući po nama potoke krvi iz programatskih ustaških tekstova. Da ne bi endehazijska krv kapala i po nedužnome morfonološkome pravopisu, koji Goldstein pogrješno naziva »korienskim«, a koji je stariji od endehazije taman onoliko koliko je od nje starija hrvatska pismenost, napisala sam da ne može hrvatski pravopis liječiti Goldsteinove i Vukojevićeve komplekse.

Goldstein i Vukojević na različitim su barikadama, ali ih povezuje jednaka svijest kada je u pitanju hrvatski pravopis. Prvi bi u njem želio vidjeti glagol ćutati (tako naime Slavko reče na predstavljanju u Novinarskome domu), a drugomu bi srce zatreperilo od radosti kada bi u njem bio Pavelićev sdrug. Ni jednoj ni drugoj riječi nije mjesto u modernome pravopisu hrvatskoga književnoga jezika. To sam pokušala reći Slavku Goldsteinu i znam da me dobro razumio, pa vapaj za glavnouredničkom Vijenčevom zaštitom odčitavam kao sentimentalnu pozu.

Ono što hrvatsku javnost u ovom trenutku zanima više od sentimenta jest kako doći do dobra i pouzdana hrvatskoga pravopisa. Mislim da put koji je izabrao Slavko Goldstein ne vodi tomu cilju i to sam javno napisala. Isto sam tako prije četiri godine javno napisala da pravopis koji su 1994. ponudili Babić, Finka, i Moguš nije dobar jer je proturječan i s nedopustivo visokim brojem pravopisnih dvostrukosti. Koliko god javna kritika autorima i izdavačima bila neugodna, ona je nužna. Pravopis je opće dobro i o njem treba javno raspravljati. On se ne smije raditi ispod žita i prodavati kao svršen čin. Mora proći javnu ovjeru prije no što stigne na ministarski stol. U našim pravopisnim i gospodarskim neprilikama posebno je nedopustivo da se pravopis izrađuje kao roba kojom će se namirivati politički svjetonazori i puniti obiteljske kese.

Gdje je Goldstein bio 1995?

Izdavač novoga pravopisa upinje se iz petnih žila dokazati kako je njegova ponuda obnovljenoga i moderniziranoga izdanja Pravopisnoga priručnika hrvatskoga ili srpskoga jezika profesora Josipa Silića i Vladimira Anića iz 1986. uvođenje reda u pravopisni kaos i demokratski čin, kojim će publici biti dopušteno da sama bira između dvaju pravopisa. Ponovno ga pitam: Gdje je bio 1995? Zašto je čekao promjenu vlasti ako je želio pravopisno dobro hrvatskoj kulturnoj sredini? Priča o demokratskome izboru ipak je samo floskula. U pravopisu, za razliku od jezika, nema demokracije. Što se službenim pravopisom propiše, to se u javnoj riječi mora provoditi. U nas je sada u službenome pravopisu propisano dvojstvo, pa je, po glasovima koji dolaze iz škola, pravopisna norma ozbiljno uzdrmana. Što će tek biti kada se pojavi treći pravopis? A priča se da se i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje priprema izdati svoj pravopis. Zaista kao na Dolcu: tko što voli, nek izvoli! Ili je možda nekomu stalo da u hrvatskome pravopisu i jeziku vlada kaos?

Ono što bi trebala biti odlika demokracije — izmjena argumentiranih stajališta — to se u nas ne može dobiti. Goldstein mi pripisuje ozlojeđenost zbog najavljenoga izlaska Anić-Silićeva pravopisa. Kako bih bila ozlojeđena na pravopis u koji i sama zagledam? Njime se služim jednako kao i Silić-Batnožić-Ranilovićevim Računalnim pravopisom, Pravopisom dviju matica i mnogim drugim pravopisnim i savjetovničkim priručnicima, kojih u nas ima u izobilju, a nisu na popisu službeno obvezujuće literature. Nije pitanje u izlasku Pravopisnoga priručnika, kojemu kao profesionalac znam sve vrline i mane, nego u načinu na koji ga Goldstein promiče u javnosti, podzemnim bitkama koje vodi da bi mu izborio službeno mjesto i previsokoj cijeni, ispod koje se odčitava želja za financijskom dobiti. Ne može se jedno djelo promicati letcima znanstveno neutemeljena sadržaja i nedopustiva etiketiranja drugoga djela. On u pismu glavnomu uredniku Vijenca ponavlja istu priču kao da nije upozoren da to što radi ne priliči djelu koje predstavlja. Stoga ću ponoviti, ali i proširiti dio svojih primjedaba na izdavačev postupak, nadajući se da će najposlije i on imati kakve koristi od toga.

Goldstein najavljuje Anić-Silićev Pravopisni priručnik kao djelo koje slijedi »izgovor i suvremeni govorni i hrvatski književni jezik«, koje je »prirodno, jednostavno i jasno« i koje nas »ne vuče neprirodno u 19. st.« Njemu nasuprot postavlja Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša koji »nameće pravopisne neprirodnosti«, koji »nasilno udaljuje pisanje od realnog izgovora i od suvremenog govornog jezika« i koji »vuče prema arhaičnom korienskom pravopisu«. Tu je u nekoliko redaka napisano toliko netočnosti da se čudim autorima što uopće dopuštaju takvu reklamu.

Govoriti o »arhaičnosti« i »(ne)prirodnosti« bilo kojega pravopisa, pa i hrvatskoga, potpuna je besmislica. Pravopisi su takvi kakvi su. Ne mogu Hrvati izmišljati i uljepšavati svoju pravopisnu povijest. Ako se već govori o starini, onda je fonološki pravopis stariji, Goldsteinovim riječima rečeno, »arhaičniji« od morfonološkoga. Pravopisi su svih primitivnih naroda kada počnu bilježiti riječi fonološki. U 19. stoljeće Hrvati su ušli s respektirajućom knjižnicom hrvatskih djela koja posvjedočuju višestoljetno supostojanje obaju pravopisa, odnosno obaju pravopisnih načela. Prema tome, u 19. stoljeću oba su pravopisa bila jednako »prirodna«, odnosno jednako »neprirodno« »arhaična«. Oba su funkcionirala po logici naravi hrvatskoga jezika: u njem je bilo onoliko morfonološkoga koliko mu je trebalo da normalno funkcionira na pisanoj razini. Hrvatski bi se pravopis tako i bio nastavio razvijati da nije bilo nasilne karadžićevštine i kulta govornoga jezika, na koji se danas ponovno poziva izdavač Pravopisnoga priručnika. Da bolje pozna pravopisnu povijest, vidio bi da i u nesretnoga Karadžića nije sve po (iz)govoru. Kad je počeo više čitati, našao je da se ipak piše odsutan i hrvatski, makar se govori otsutan, ocutan i (h)rvacki. Pa je tako i propisao. Da je dulje poživio, koješta bi bio pročitao, posumnjao, ispravio, pa bi i nama bilo lakše, kad se već ne možemo maknuti od njega. Ovako, svakih deset godina iz početka. Ali jedva korak od onoga gdje je uzor zastao.

»Korienske« zapise tipa mladci i mlatci dopuštao je i Karadžićev učenik Ivan Broz (Hrvatski pravopis, Zagreb 1892, str. 27, t. 121a), kojemu je Goldstein dao propusnicu za 21. stoljeće, odredivši ga kao međašnicu od koje se smije kretati u novome hrvatskome pravopisu. Morao bi onda ipak biti oprezniji kada mladcima lijepi etikete »arhaičnih korienskih neprirodnosti«. Znamo da nam je od Broza dopušteno, ali ne znamo dokle smijemo. Što sa znanstvenim spoznajama nakon Broza? Pa nećemo valjda ostati na »arhaičnoj« 1892. godini?

Mladci, mlatci, napitci

Prije točno 27 godina objavio je Dalibor Brozović u Jeziku članak Dentali ispred afrikata: gube se ili izgovaraju?, u kojem je, među ostalim, dokazivao da fonem bliz fonemu /tc/ u koritce i fonem /c/ u korice (knjige, mača) nisu isti /c/ te da bi ta dva /c/ valjalo u pismu razlikovati, budući da nam je pravopis utemeljen na fonološkome načelu. Dakle upravo nas fonološki razlozi tjeraju da promislimo o grafiji koritca i korica. Te Brozovićeve navode do danas nitko od stručnjaka nije opovrgnuo. U dvadesetisedam godina to se moglo napraviti barem dvadeset puta. Kako nije, nama je iz te znanstvene spoznaje povući određene konsekvencije. One su povučene u sadašnjem Hrvatskome pravopisu, ali, na žalost, u pravopisnim dvostrukostima. Autori nisu mogli jednostruko presjeći jer su bili ograničeni anketnim rezultatima ustanova od kojih su tražili mišljenja za predložene promjene. Ostavili su dvostrukosti, koje, da navedem Anić-Silićevo mišljenje iz Pravopisnoga priručnika iz 1987. »ne priječe izbor iz tih dvostrukosti«. Dakle tko je htio, mogao je, upravo po Goldsteinovu demokratskome načelu, birati. Znači novi se pravopis ne izdaje stoga što se iz postojećega ne bi moglo birati, nego iz drugih razloga.

Kako će s mladcima, mlatcima i napitcima izići na kraj profesori Anić i Silić, ne znam. Ali da nisu na istoj žici, to je bjelodano. Anić u članku Jezik i sloboda (Erasmus, 1993, br. 1, str. 69) govori »kako bi pisanje napitci umjesto napici bilo korak natrag i nepotrebno opterećenje«, a problem pisanja afrikata ispred dentala stavlja na razinu »izmišljenih primjera i dilema«, odnosno »nadmudrivanja pubertetskog uzrasta«. Profesor Silić pak u Globusu (21. IV. 2000) veli da će »Pravopisni priručnik dopuštati dvojako pisanje samo tamo gdje je otežano razlikovanje jednoga i drugoga oblika, npr. mladca (prema mladac) i mlatca (prema mlatac), prsni (prema prsa) i prstni (prema prst), kosni (prema kosa) i kostni (prema kost) itd«. Što se krije iza onoga »itd.«, ne znamo. Listajući Jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Zagreb 1999), kojemu je recenzent prof. Silić, očekujem u Pravopisnome priručniku oblike srdčan i otčev, naravno ako recenzija još uvijek znači znanstveno slaganje sa sadržajem knjige kojoj se piše.

Goldsteinove nesuvisle konotacije pridjevka »korienski« i njegovo vezivanje uz problematiku koja nema nikakve veze s »korienskim« još su jednom potvrdom da naši pravopisci imaju izdavača koji ne zna abecedu jezične i pravopisne teorije. Jatovska raslojenost i bilježenja slogova u kojima pred kratkim e/je jatovskoga podrijetla stoje r i suglasnik (Sre/Srje) ozbiljan su jezični (fonološki) problem i s »korienskim« pravopisom nemaju baš nikakve veze. U Hrvatskoj se posljednjih 100 godina ta problematika rješavala baš po pravilima iz »arhaičnoga« 19. stoljeća, koje je davne 1850. sastavio Karadžić (Glavna pravila za južno narječje). Pa ipak on sam pisaše strjelica, pogrješka, grješnica. Čak i »njeku« vodu više grada Karlovca, grada Goldsteinova djetinjstva, Mriježnicom imenovaše. Željeo i htjeo da ne spominjem. I što sad kad sam pravopisac jedno piše, a drugo propisuje? I kad takvih zapisa nađeš na stotine u drugih pisaca i pravopisaca nakon njega? Jedino što se u ozbiljnome poslu u tom slučaju smije i što treba, jest istražiti hrvatski jekavski korpus, popisati i opisati primjere, a zatim propisati pravila i napokon se riješiti »arhaičnoga« 19. stoljeća. Kada se u nas to pokušalo napraviti, onda se to nazvalo nasilništvom. Dakako, lakše je etiketirati nego podastrijeti znanstvene prutuargumente i ponuditi bolja rješenja. Kako će, u okviru jatovske problematike, Silić i Anić braniti u svom pravopisu modreti i ogrev, bit će zanimljivo čuti.

Zakrivanje za fetiš govornoga jezika

Moderan hrvatski pravopis, a to bi zacijelo Pravopisni priručnik profesora Anića i Silića imao biti, ne bi smio ići ispod razine znanstvenih spoznaja suvremene kroatistike. Koliko će tomu zahtjevu on udovoljiti, pričekajmo, pa vidimo. Po onome kako ga predstavlja njegov izdavač, reklo bi se da je duboko u »arhaičnome« 19. stoljeću. Kretanje u okvirima koje je odredio Karadžić ne može se držati modernim, napose ako udio govornoga jezika, koji izdavač podiže na razinu fetiša, u oblikovanju standardnoga jezika, shvatimo onako kako ga je on shvaćao.

Zakrivanje za fetiš govornoga jezika može biti i elegantnom propusnicom za ono što će stajati u rječniku Pravopisnoga priručnika. Šturi osvrt na tu problematiku na predstavljanju projekta u Novinarskome domu u obliku jedne jedine rečenice profesora Silića, u kojoj je podcrtao da rječnička građa nije crpljena samo iz korpusa hrvatskoga književnoga jezika nego iz širega sustava, iz hrvatskoga jezika, kazuje da će u rječniku ponovno biti svega i svačega: od abadžije i bićerina do žaoke. To se sada naziva jezičnom slobodom koja pruža mogućnost izbora. Kada je u optjecaju sintagma govornoga jezika, onda je zaista teško dokazati da u nekakvu Mačkovcu Donjem skupina bosanskih izgnanika krojača ne naziva abadžijom, a krznara ćurčijom. Sintagmom hrvatskoga jezika obuhvaćen je onda i jezik u Kotoru, u kojem sam se 1989. obrukala zbog jezičnoga neznanja. Trećega dana boravka u gradu, koji me na svakom koraku podsjećao na rodni Trogir, što je bilo odlučujuće za moju jezičnu fiksaciju, vrtjela sam se četvrt sata u krugu tražeći natpis urara da zamijenim bateriju u ručnome satu. Na kraju sam ipak odustala i upitala prolaznika postoji li urar u Kotoru. »Kako ne bi, crna ne bila. Kroči pravo, pa ćeš da vidiš: sajdžija.« Od tada ne priznajem hrvatski pravopisni rječnik bez sajdžije!

Sajdžiji unatoč, ipak mislim da je nama napraviti pravopis hrvatskoga književnoga jezika. Oni koji govore ćurčija, sajdžija, štamprlek i bićerin, neka potraže te riječi u odgovarajućim rječnicima, ne u pravopisnome. U duši se nadam da nećemo dugo čekati na dan početka izradbe takvoga pravopisa i da će Hrvatska akademija zaista odgovorno i suvereno preuzeti taj ozbiljan posao prvorazredne društvene važnosti. Time bi sva individualna nadahnuća i razmišljanja opterećena ovim i onim ideološkim prevagama ostala samo neugodnim sjećanjem na vremena kad je ideologija krojila znanost.

Etiketa arhaičnosti

Govoreći o naslovu priručnika, izdavač kaže kako ga je 1986. zbog »ustavnih odredbi« objavio pod imenom hrvatskoga ili srpskoga jezika. U vrijeme tih istih ustavnih odredaba, pa i prije njih, izišlo je u Hrvatskoj nekoliko kapitalnih hrvatskih jezikoslovnih djela bez onoga ili: 1973. Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika S. Babića i S. Težaka, 1974. Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga književnog jezika i 1979. Osnove morfologije i morfostilistike hrvatskoga književnog jezika D. Rosandića i J. Silića, 1979. Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika skupine autora Zavoda za jezik, a iste 1986. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika R. Katičića i Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku S. Babića. Dakle, tko je htio, mogao je i u »odredbujuće« vrijeme pisati i tiskati hrvatske jezikoslovne naslove. Osim naslovom, izdavač bi se trebao pobrinuti da njegov Pravopisni priručnik i sadržajem odgovara činjenicama hrvatske književnojezične i pravopisne prakse, kako mu se ne bi dogodilo što i Broz-Ivekovićevu rječniku. I on se zvao hrvatskim, pa je u njem bilo svega, hrvatskoga ponajmanje.

Ono što u Goldsteinovim razmišljanjima posebno zabrinjava jest naljepljivanje etikete arhaičnosti, čitaj: nazadnosti, na pravopis koji pokušava sačuvati kontinuitet hrvatske pravopisne tradicije. Takvih smo se diskvalifikacija naslušali u Jugoslaviji, valjda nećemo opet i u hrvatskoj državi. Nadam se da Goldstein neće ići toliko daleko da bi komesarskim metodama uzeo u svoje ruke budućnost hrvatskoga jezika i pravopisa, vraćajući nas na pozicije Belićeva pravopisa, koji, prema izjavi profesora Anića, bijaše jednim od uzora pri sastavljanju Pravopisnoga priručnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (Danas, 1986, br. 219, str. 35), koji se danas »novelira«. Za koga?

Goldsteinovu odgovornost za mogući novi nered u hrvatskome pravopisu ne iskupljuje blistava uređivačka prošlost u starome i novome Liberu i veličajan odnos prema hrvatskoj kulturnoj baštini.

Nataša Bašić