Novi Guggenheim na Manhattanu

Novi Guggenheim na Manhattanu

Projekt budućnosti koji zaustavlja dah, novi njujorški Guggenheim nad East Riverom pred Manhattanom, potpuno će izmijeniti njegov dosadašnji obris — onu poznatu kulisu smionih nebodera što se dižu duž Wall Streeta

Dvojbe oko funkcije muzeja današnjice nekih naših arhitekata, ali i nekih kolega povjesničara umjetnosti i muzeologa ili muzealaca, nikako da se razriješe. Ne koriste ni brojni primjeri iz suvremene svjetske prakse izgradnje novih muzeja, kao ni naše uporno nastojanje da o novom pristupu izgradnji i koncipiranju suvremenih muzeja progovorimo na osnovi brojnih primjera iz Europe i svijeta. Po nekima od njih činimo to na za njih »nemeritornim« stranicama uvaženoga »Vijenca« ili drugih tiskovina. Otvorenog i kulturnog dijaloga o temi zapravo nema, a neki nisu ni spremni na argumentirano suprotstavljanje različitih mišljenja. Najnovije njihovo oružje besprizoran je, u našoj praksi nezapamćen rušilački i arogantan napad na svakoga tko ne misli poput njih, a u tu svrhu ne libe se služiti neistinama ili barem nekorektnim izvještavanjem javnosti — kao što smo to imali čast čitati u nedavnim tekstovima i otvorenim pismima arhitekata vrlo isključiva svjetonazora što su se gusto natiskali na stranicama »Zareza«, br. II/30 od 27. travnja 2000.

Otvorena pitanja o funkciji muzeja danas i u budućnosti i osjetljivost te teme — pogotovo kada je riječ o muzejima suvremene umjetnosti — potvrđuju se srećom — na daleko višoj razini, o čemu smo se barem djelomično mogli informirati u indikativnu izvatku iz teksta Borisa Groysa u izboru povjesničara umjetnosti Tihomira Milovca, O muzeju suvremene umjetnosti, u istom broju »Zareza«, pa ipak postoji slabašna nada da će naši neistomišljenici taj izvadak iz inače mnogo opširnijega stručnog teksta pročitati, ili barem posegnuti za originalom, ako žele saznati više.

Groys u razmišljanjima o ulozi i funkciji muzeja današnjice među ostalim kaže: »Današnja umjetnost shvaća muzej kao umjetničku formu s kojom se može slobodno postupati i time daje pojmu muzeja suvremene umjetnosti najdjelotvornije opravdanje.« On pokušava razriješiti dilemu potrebe, na primjer za muzejima suvremene umjetnosti, na kraju ovog stoljeća, koje ujedno bilježi i mogući kraj povijesti umjetnosti, a tijekom kojega su često vođene rasprave o neupitnoj slobodi umjetnika kao pojedinca i pogubnostima što ih za nju može proizvesti institucionaliziranje umjetnosti zatvaranjem u muzejske zbirke. »Umjetnici avangarde htjeli su razbiti muzejske zbirke da bi otišli u stvarnost i tamo otkrili novo. Tek je puno kasnije postalo jasno da se zapravo od samog početka radilo po nalogu institucije umjetnosti«, piše Groys. Bez nje konačno i ta tako žuđena sloboda umjetnika gubi smisao... »Tako izgleda da umjetnik može ponovno osvojiti vlastitu slobodu ako institucionaliziranu slobodu umjetnosti, kako se ona etablirala krajem ovog stoljeća, prisvoji i još jednom pretvori u vlastitu slobodu.«

Današnji muzeji suvremene umjetnosti moraju odgovoriti upravo tim potpuno novim zahtjevima vremena i ne mogu se više zadovoljiti »normativnom naracijom povijesti umjetnosti, na kojoj se tradicionalno zasnivao moderni muzej umjetnosti, a koja je u međuvremenu postala vrlo neuvjerljiva.«

»Muzej je suvremene umjetnosti prvenstveno po tome suvremen, jer upravlja pogled promatrača prema prostoru izvan svojih zidova, prema prostoru sadašnjosti«, a umjetnička se praksa, kaže Groys, »od Duchampa nadalje prvenstveno ne manifestira u proizvodnji stvari, nego u odnosu prema stvarima«, čime dolazimo do potpunog oslobađanja umjetničkog prostora muzeja i čime se omogućava slobodno estetsko djelovanje pojedinca kojemu se pruža prilika da muzej doživi u cijelosti njegova značenja i unutar i izvan njegovih zidova, ovisno o vremenu i kulturi u kojem se manifestira. Dakle, u cjelokupnosti sadašnjosti — u kojoj muzejsko zdanje danas igra osobitu ulogu — doista poput katedrala iz prošlosti — muzej kao institucija odraz je duha svojega vremena, emanacija najuzvišenijih kolektivnih težnji stanovnika jednoga grada i njegov najmarkantniji urbanistički znak.

Da je tomu tako, ne dokazuje samo Bilbao (koji tolikima uporno remeti san) sa svojim već nadaleko poznatim i brojnim priznanjima nagrađenim futurističkim i nevjerojatnim umjetničkim zdanjem Guggenheimova muzeja arhitekta Franka O. Gehryja. Isti arhitekt i neustrašivi direktor Fundacije Solomona R. Guggenheima Thomas Krens idu još dalje. Ne samo da žele ponoviti uspjeh Bilbaa, nego ga namjeravaju i višestruko nadmašiti.

U najvećoj tajnosti, kao da je riječ o projektiranju neke supertajne nove tvornice atomskog oružja, kako piše izvjestitelj »Frankfurter Allgemeine Zeitunga« Jordan Meijas u broju 98. od 27. travnja ove godine, oni su tek nedavno nakon pune dvije godine rada na projektu iznijeli u javnost svoj najnoviji »projekt budućnosti koji zaustavlja dah«, projekt novoga njujorškog Guggenheima nad East Riverom pred Manhattanom, koji će potpuno izmijeniti njegov dosadašnji obris — onu poznatu kulisu smionih nebodera što se dižu duž Wall Streeta. Bit će to snažan kontrapunkt neboderskoj prepoznatljivosti njujorške arhitekture, čime se otvara izazovni dijalog s raznim službama zaštite okoliša ili spomeničke baštine, s planerima grada, političarima i građanskim inicijativama, za što je Krens predvidio još dvije godine namijenjene stručnim raspravama i ispitivanju javnog mnijenja. Novac za realizaciju projekta već je osiguran. Krens trenutačno predviđa proračun od devetsto milijuna dolara, od čega će mu samo privatni sektor osigurati nevjerojatnih devedeset posto, za što već ima potrebna jamstva. Sponzori nisu samo američke tvrtke i privatnici, nego taj poduzetni direktor i menedžer ima sponzore i u dalekoj Europi — od Deutsche Bank do Lufthanse! Dakako, inozemni kapital bez greške i »pogubnih« učinaka cirkulira s obiju strana oceana kada god je riječ o tako grandioznim pothvatima. Međunarodni i lokalni dreamteam kulture, politike i kapitala ponovno će biti na djelu, kao što je to bio u nekoć tmurnoj zbilji industrijskoga baskijskog grada Bilbaa, ali ovaj put sa još zamašnijim i nevjerojatnijim projektom i investicijom. New York je ipak New York — novodobni megalopolis bez premca.

Gehry ovdje dalje razvija ideju muzeja iz Bilbaa. Ponovno se koristi pločama od titana i stakla i ekscentričnim valovitim oblikovanjem višeslojnog vanjskog plašta, koji se omata oko središnje vertikale zdanja, nalik razbijenim »staklenim munjama Jupitrovim što izbijaju iz muzejskog oblaka«, kako projekt opisuje Meijas, a moguće ih je izvesti jedino pomoću kompjutorskih tehnologija. Zdanje bi trebalo počivati na snažnim stupovima od čelika i betona uronjenim u East River, a sam »muzejski oblak« trebao bi biti podignut dvadeset i pet metara iznad razine rijeke. Ispod njega bit će postavljene višeslojne terase za šetanje uz samu obalu rijeke, što za sada otok Manhattan jedva da omogućuje. Zimi, obećava Gehry, bit će tu ledene piste za klizališta na otvorenom, ispod muzeja. Do muzeja će se dolaziti pokretnim stubama koje vode visoko gore — do muzejskog neba, koje je razdijeljeno u galerije različitih veličina i namjene. Zidovi koji osiguravaju održavanje toga kovitlaca formi na okupu, pomoću digitalne tehnike specijalno prilagođene za umjetničke projekcije, bit će ponovno rastvoreni — kao da ih nema. Muzejski oblak bit će usidren dvama kubusima. Iz jednoga će se kretati prema otoku Governors, gdje će se nalaziti park skulptura, a u drugom će se održavati performansi. Na samom vrhu oblaka nalazit će se ekološko raslinje drveća i žbunja, oko brojnih restorana, igraonica i upravnih prostorija muzeja. Prema Krensovoj muzejskoj filozofiji, nekadašnja riznica umjetnosti pretvorit će se u mjesto pohrane ideja. U novom vremenu znanja muzej se razvija u instrument informacije i komunikacije, definitivno napuštajući ulogu skladišta umjetnina. Tako se ponovno vraćamo razmišljanjima s početka ovoga teksta o današnjem poslanju i funkcioniranju muzeja suvremene umjetnosti, o čemu raspravlja i citirani Groys, a koja su tako eklatantno prisutna u vjerojatno najrevolucionarnijoj umjetnosti od šezdesetih godina ovog stoljeća naovamo — u onoj Josepha Beuysa, u kojoj je sve podređeno ideji i kreativnoj distribuciji ideja koje obuhvaćaju ukupnost stvari i elemenata koji nas okružuju i od kojih se sastoji ljudski život. Muzej kao umjetnička forma u ukupnosti i kao stvarno mjesto slobode na taj način doista postaje mjestom pohrane ideja. Tek na taj način, smatra i Krens, njegov se muzej ne treba bojati strategija globalizacije i opasnih tržišnih igara koje obilježuju današnju globalnu kulturnu scenu, tek na taj način on može neometano ući u budućnost i odgovoriti svim njezinim pretpostavljanim zahtjevima.

Gehry se u projektu pobrinuo da nikako ne dopusti tvrdnju da je ta arhitektura dovoljna sama sebi. Vrlo su precizno isplanirane sve funkcionalne potrebe budućeg muzeja — u odjelima za dizajn, tehnologiju, fotografiju, film, za galeriju skulptura, biblioteku, za dječji muzej i za veliku zbirku slikarstva od 1945. do danas kojom raspolaže Zaklada Guggenheim. Osim toga predviđeno je oko pedeset tisuća četvornih metara izložbenog prostora. Na sumnjičavo pitanje čime će ispuniti tako golem prostor, Krens ima pripremljen odgovor. Robert Rauschenberg će u tom muzeju dobiti svoj muzej, čemu će pridonijeti s više od stotinu slika i skulptura te bezbrojnim crtežima, fotografijama i umjetničkim objektima, što je sve spreman darovati ako se projekt snova doista i ostvari. Predviđa se da će gradnja trajati četiri godine, a počet će odmah nakon provedenih javnih rasprava.

No, arogantna kulturna metropola, kakvom se etiketira New York, sigurno će biti tvrd orah. Teško će prihvatiti promjenu vlastita lica i sto pedeset metara beskompromisne avangarde Franka Gehryja. Gehry je spreman na određene promjene, ako one budu neizbježne, iako sada uz Krensovu potporu čvrsto brani svoj izazovni kontrapunkt na ulazu u Manhattan. Cijeloga ljeta projekt se kao model može razgledati u muzejskoj spirali Guggenheimova muzeja Franka Lloyda Wrighta. Dakako, izložba ne želi samo obavijestiti javnost o projektu snova, nego želi maksimalno lobirati upravo za ovakav izgled i funkciju novoga muzeja te snažano utjecati na javno mnijenje, ne bi li New York ponovno s izazovnom umjetničkom kreacijom postao novom atrakcijom na arhitektonskoj sceni svijeta u godinama koje dolaze.

Ne namjeravamo se, dakako, ni u kojem smislu uspoređivati s New Yorkom, ali vjerojatno bismo u okviru vlastitoga reda veličina — ovdje, još ipak na rubu Europe — našu umjetnost i znanje trebali valorizirati na pravi način, kako to zaslužujemo — a pogotovo u kontekstu izgradnje budućeg Muzeja suvremene umjetnosti.

Nada Vrkljan-Križić