Niska kultura pojela visoku

Niska kultura pojela visoku

Robert Perišić, Kultura u predgrađu, DK »Gavella«, praizvedba 6. svibnja 2000, redatelj Milan Živković, uloge Goran Navojec, Predrag Vušović, Ranko Zidarić, Zoran Gogić, Ivana Bolanča, Enes Vejzović, Siniša Ružić, Barbara Nola...

Smjeste li se u istu prostoriju, pa makar ona bila i prostor kazališta, svi koje slučajni uzorak izabere u bilo kojem gradskom ili prigradskom kvartu te ih se posjedne za stol da barem na kratko ostanu pri istoj temi razgovora — koji je rezultat? Otprilike baš onaj kakav daju i okrugli stolovi kakvi se organiziraju kada se u kulturi, znanosti, politici ili medijima pojavi neko goruće pitanje koje, dakako, zahtijeva brz i adekvatan odgovor. Ili onda kada netko odjednom otkrije toplu vodu i predstavi još jedno od tih pitanja kao baš ono koje gori ovoga časa i, dogori li — nebo će nam se srušiti na glavu.

Naime, zaboravi li se dekor, jezične stilizacije, argumentiranost rasprave i poštovanje sugovornika, iako bi i tu bilo određenih sličnosti, obje vrste stola, pa makar i okruglog, imaju jednak, uglavnom jalov rezultat. Kako je otvoren razgovor jedan od najživljih znakova demokratizacije, koji je valjda i (koliko-toliko) pripomogao (nedavnom) rođenju demokracije iz duha nacije, nije nikakvo čudo da je došlo vrijeme za predstavljanje baš takva stola i u kazalištu.

Ipak, ne bi li kazalište trebalo biti ispred društva? Naime, tekst Roberta Perišića Kultura u predgrađu napisan je još sredinom devedesetih, no dogovoreno je uprizorenje tada propalo. Pričekalo se malo, pa se s otvorenim razgovorom o pogubnu utjecaju hrvatske kulture krenulo tek ovih dana u Dramskom kazalištu Gavella.

Ostatak zrenja ili čekanja da bude trenutak predstava je jedinstvena ugođaja, koja na trenutke prerasta u nepojmljivu autoironiju, koja potpunošću nagrđuje i relativno pristojne postavke teksta. Bivši boksač u svojoj perifernoj birtiji organizira okrugli stol o kulturi, paravan za zakonom neometano švercanje horsa, na koji kapaju jedna po jedna sve antizvijezde tog remizno-okretišnog okruženja, no menažeriju popunjavaju klimakterična sekta, televizijska ekipa i naravno — murja. Jedinstvo mjesta i vremena začudo je Kultura u predgrađu slijedila do krajnjih granica, začudo jer flash-backovi, pripovijesti ispovjednog ili samo anegdotalnog karaktera, ostaju samo narativne, uglavnom monološki rukavci, a ne žive scenske slike.

Ta se zamjerka ponajprije može (i treba, jako treba!) uputiti prvom činu, u kojem vrlo prozno (i vrlo perišićevsko) obračunavanje s nogometnom filozofijom prerasta u kičasti davež, kojem ni sav trud Ranka Zidarića ne može pomoći. Ispovjedni ton Antonija, Dalmatinca s najboljim namjerama afirmacije u metropoli, nedostatak koje ga, usprkos uloženoj volji i novcu, tjera u ludilo, autorefleksivni je odmak za koji vrijedi isti zaključak, samo s drugim glumcem — ovdje je riječ o Enesu Vejzoviću.

Usprkos događajnosti i zanimljivosti na kojoj predstava u svakom slučaju dobiva u mnogo dinamičnijem i, zanimljivo, kraćem drugom dijelu, ostaje ipak pitanje je li Kultura u predgrađu komentar ili ilustracija.

Pogleda li se Kultura u predgrađu kao komentar, i to kao zrcaljenje modusa tzv. visoke kulture u kontekstu predgrađa i vrijednosti koje u predgrađu, iako drukčije, po svojoj naravi funkcioniraju, takav pristup već ima više smisla. Kompleks kulture ionako je pojam nepojmljivo širi od središta grada i institucija koje mame uzdah nokturnalnim vizurama prošlostoljetne arhitekture.

Kao ilustracija, pak, predstava Kultura u predgrađu sjajna je. Oprirođena, samosvojna, realistična i groteskna, to je prava slika zbilje. Pjevačice koje loše pjevaju, glumci koji loše glume, predstave koje predugo traju, razgovori o kulturi u ringu (prigradska scenografija Davora Antolića — Antasa) — samo su dio slike. Zumirati se može beskonačno.

Naime, u Kulturu u predgrađu, sa ili bez navodnika, ne vjeruje nitko, ni visoka ni niska kultura, pristane li se na razliku. Kao što nitko ne vjeruje ni redatelju Milanu Živkoviću, koji se, eto baš na toj kulturi, spotaknuo misleći da radi televizijski dokumentarac o pervertiranosti hrvatske kulture, koji se po potrebi može izrezati na jinglove, glazbene ili reklamne spotove i skečeve.

S druge strane, dio krivnje leži i u tekstu, sklopljenu od proznih ulomaka, koje Robert Perišić nosi u glavi ili koje je već i prosuo na papir. Nahvaljen kao prozni pisac, njegova mentalna slika, pa čak i kad je riječ o dijaloškim Argumentosima, kolumni objavljivanoj u listu Homo Volans, ostaje prozna, a ne dramska, pa je takav i tekst Kulture u predgrađu, u koji su se dijelovi tog pisma prelili. Zanimljivo je da Perišićeva citatnost, koja je ipak na višoj razini od Živkovićeve, u sukobu sa scenom popušta — prepoznavanje u spotu reciklirane reciklaže (Madona — Danijela — u predstavi Sena X a. k. a. Barbara Nola) ostaje na razini slike i zvuka, ali ne i pravog značenja (Svit se konča... u šlageru je oznaka vremena kad, kako to već biva, On odlazi, Nju samu ostavlja...). Za to je djelomično kriva i odveć dobra glazba Svadbasa.

Prepoznavanje niske kulture, a očito i njezino dobro poznavanje, u predstavi Kultura u predgrađu pogađa doduše nekoliko problema, ali ih, ovako scenski nepripremljenim i nedorađenim, ne otkriva u njihovoj biti — što je vjerojatno bila autorova prvobitna namjera — nego ih naprotiv glorificira. Zato bi predstava mogla postati hit — hit kulture nerazumijevanja.

U spektakularnoj, ali prozirno jeftinoj inscenaciji, dakle, niska je kultura pojela visoku. Malo jeftine zabave (Predrag Vušović), prepoznatljive situacije i mnogo dosadnih minuta, rezultat je kojim se ne treba hvaliti, ni u predgrađu.

Igor Ružić