Nazbilj i na Hvar

Nazbilj i na Hvar

Simpozij Književnost i kazalište hrvatske moderne — bilanca stoljeća, Dani hvarskoga kazališta, Hvar, 3-6. svibnja 2000.

Prvi put u povijesti ove tradicionalne strukovne smotre, dvadeset i sedme po redu, sudionike nije dočekao zbornik s prošlogodišnjih Dana. Radovi su navodno na pausu, čekaju se sredstva za pokrivanje tiska i uveza. Višegodišnjega nakladnika, splitski Književni krug, kojemu se pridružila i HAZU, financijski je iscijedila Marulićeva godišnjica. Preporučujem oprez: možda slično bude i sljedeće godine, jer se marulolozi već sada revno pripremaju za godišnjicu slavne Judite. A njih, iskustvo svjedoči, nitko ne može zaustaviti. Jasno je, a i ne samo zbog toga, da su i izvanstrukovni sponzori dobrodošli na Dane. By the way, vjerne zastavice Castrola i ove su se godine ponosno vijorile u loži hvarskoga Palacea, a na doniranim fasciklima, blok-papirima i kemijskim olovkama pisalo je identično ime. Resorna ministarstva su se doduše trudila, ali...

Koliko novca, toliko struke?! Baš i nije tako. Sudionici simpozija pošteno su napravili svoje: istražili građu, pročitali tuđe i napisali svoje tekstove, prinijeli neke zanimljive i korisne zaključke. Referati su se tematski i metodološki kretali u rasponu od primarnih filoloških istraživanja i kontekstualiziranja otkrivene građe (Marijanović, Matičević, Fabrio, Kolumbić, Peričić, Tatarin), preko književnopovijesnih minisinteza (Pavešković, Rapacka, Fališevac, Košutić-Brozović, Foretić, Bogner-Šaban), do analitičkoga dimenzioniranja poznatih ili manje poznatih opusa (Sablić-Tomić, Šicel, Kravar, Hećimović, Muhoberac, Brlenić-Vujić, Buljac, Kudrjavcev, Pavlović, Nemec, Batušić, Pulišelić, Rem, Šundalić, Mihanović-Salopek, Paušek-Baždar). Ono što se očito ne može izbjeći, a pitanje je da li to organizator (glavni je Razred za književnost HAZU) i želi, jest stvaranje svojevrsnih tematskih grozdova, odnosno okupljanje radova više sudionika oko jedne podteme, možda i na račun ostalih potencijalno važnijih pitanja. Ove godine to je bio izrazito opus Ive Vojnovića (pet radova), odnosno Josipa Kosora (tri rada). Budući da su Dani koncepcijski zamišljeni kao otvoreni tip simpozija (bez naručene liste tematskih referata, hvala Bogu!), kojemu nije cilj jednokratno pohvatati sve temateme unutar zadane topike (a ona je do sada pretežno bila organizirana kronološki, odnosno žanrovski, tek ponešto personalno), to je ovakvo »stihijsko« stvaranje tematskih gomilica zanimljivo barem s dva aspekta: svjedoči o periodičnom trendu interesa i moguće je, in spe, da izazove određene prijepore, nesuglasice, raspravu. A na Hvaru se, nažalost, događa upravo suprotno, što je tako tipično za hrvatski simpozijski mentalitet: nema rasprave, nema postreferatskih sučeljavanja, nema žanra pro et contra (takvo što nije predviđeno ni samim programom, timing za diskusiju ne postoji, on se ne priznaje, kao da je ukinut). Vjerojatno zato mlađi kolege i moraju slušati, i već im je to postalo smiješno, iskusnije svoje kolege i profesore kako tamo vani u normalnom svijetu, u Njemačkoj ili Americi, poslije svakoga referata tek slijedi pravi razgovor o struci, kako se tamo odvaja stručno mišljenje od privatnoga, itd., itd.

Formalno diskusije nema, ali se ona sigurno nadoknađuje u mirnoj atmosferi popodnevnih i večernjih razgovora, nakon obligatornih predstava u znamenitom hvarskom kazalištu, uz miris lavande, vrsno vino i riblje delicije, za što su tradicionalno »krivi« hvarski gradonačelnik Milan Lakoš i članovi Hvarskoga pučkog kazališta. Koji su i ove godine, srećom, glumili, uprizorivši Šehovićevu Novelu od kapetana. Ponajprije su daroviti glumci i zaljubljenici u teatar, zatim su vrsni kuhari, a nakon svega poslužitelji i dobri domaćini. I to sve u nekoliko sati. Svaka čast. Encore! Encore!

Sljedeće godine u isto vrijeme započinju novi Dani hvarskoga kazališta.

Ivica Matičević