Natuknice o temi »Arhitektura i politika«

Natuknice o temi »Arhitektura i politika«

Budući da nemam vremena za nešto drugo, postavit ću nekoliko pitanja sebi i drugima te to i činim.

— Egipat, Grčka i Rim. Nije li stanje duha, prozaičnije rečeno, politika, utjecalo na arhitekturu?

— Hitlerov nacionalsocijalizam i arhitekt Speer? Bi li Speer projektirao istu arhitekturu da nije bilo Hitlera? Ili, bi li bilo arhitekta Speera da nije bilo nacizma?

— Nije li Staljinova politika otjerala rusku avangardu i gradila pola stoljeća ono što mi zovemo socrealizmom? Kako bi izgledala arhitektura i slikarstvo tadašnje Rusije da su avangardisti ostali u Rusiji?

— S druge strane, Firenca i dvojac Lorenzo-Michelangelo?

Pojednostavnjeno rečeno: Arhitektura je svrhovito oblikovanje prostora (makro ili mikro). Ono svrhovito je tanka (?) nit koja je veže uz politiku. Arhitekt nije slikar. Crtež mu je samo pomoćno sredstvo koje ga vodi do treće dimenzije — arhitektonske kreacije. Kao, uostalom, skulptora od skica i modela do skulpture.

Za realizaciju arhitektove ideje potreban je novac koji uvijek nadilazi autorove mogućnosti, pa je, samim tim, arhitekt za realizaciju svoje ideje ovisan o drugom. Taj drugi je političar ili ovisan o politici. Tu spregu nemoguće je izbjeći. Može se, no onda arhitekti ostaju samo u papirima...

Prisjetimo se ponovno: Lorenzo di Medici — Michelangelo! No, tu se dogodilo isto stanje duha. Kada se, međutim, arhitekt i naručitelj nalaze na dijametralno oprečnim pozicijama, teško je očekivati više od kompromisa.

Može se ne raditi ništa. Govorili smo: Nije ovo vrijeme za arhitekturu! Ali mi drugog vremena nemamo, nego ovo u kojem živimo.

Umjetnik je kao struna razapeta između zbilje i želje za novim, još neviđenim i nedoživljenim. Ako je struna prenapeta puca, i tu se stvara idealan prostor za mediokritete.

A bilo bi tako divno pisati pjesme i romane, skladati simfonije i objaviti ih onda kada za to dođe vrijeme...

No, arhitekti, nažalost, to ne mogu...