Našijenac Goldoni

Riječka Oštarica otvara novu dimenziju u preradama Goldonijevih komedija na naša narječja. Prvi put se netko upustio u rekonstrukciju zaboravljenih govora

Carlo Goldoni nije samo jedan od najizvođnijih, ako ne i najizvođeniji strani komediograf u hrvatskome glumištu, nego je nedvojbeno najviše ponašijenčen. Iz svjetske dramatike nema premca Goldoniju u preradama koje ga čine i hrvatskim komediografom, jer je on prodro do najskrivenijih kutaka kuće bitka našega jezika, do — narječja.

Doista, njegove komedije daju povoda takvim izazovima. Uglavnom su pisane na venecijanskom narječju, a pokatkad živost oblikovanju nekih likova Goldoni ostvaruje tako što ih označava dijalektima krajeva iz kojih potječu. Osnaženi našim narječjima, u Goldonijevim likovima lako je prepoznati i naše ljude, jer su njegovi značajevi plastični i univerzalni.

Prvo i dosad najuspješnije prevođenje neke Goldonijeve komedije u hrvatski zavičajni koine izveo je četrdesetih godina ovog stoljeća Ivo Tijardović. Taj skladatelj i u svemu svestrani kazališni stvaralac preveo je i prilagodio na srednjodalmatinsku čakavštinu Ribarske svađe, Le Baruffe chiozzote, odnosno svađe ribara iz mjesta Chioggie, nedaleko Venecije.

Uspjeh te prerade bio je izniman, ne samo u primorskim kazalištima, nego posvuda u Hrvatskoj, pa i izvan nje. Smatra se, štoviše, da je njezino prvo izvođenje bilo 1948. u Beogradu, u čuvenoj režiji Bojana Stupice. Međutim, u Repertoarima hrvatskih kazališta nalazimo podatak da su Ribarske svađe izvedene 1947. u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, u režiji i scenografiji Miše Račića.

Jednostavna tajna uspjeha tog ne samo dijalektalnog, nego i mentalitetnog prevođenja potaknuo je i daljnje prerade te i drugih Goldonijevih komedija. S Ribarskim svađama dogodile su se čak i prerade prerada. Anđelko Štimac sačinio je 1960. svoju preradu na kvarnersku čakavštinu, pod naslovom Vele barufe, a Tijardovićeva verzija poslužila je Jošku Juvančiću i ansamblu Kazališta Marina Držića 1990. za preradu na dubrovačku.

Splićani su po učestalosti izvedenih prerada najviše odani Goldoniju, pa je Ante Jelaska 1972. postavio na Splitskom ljetu njegov Il Campiello, pod naslovom Pjaceta. Ipak, jedinstveni uspjeh postigla je 1978. na Dubrovačkim ljetnim igrama La Bottega del caffe, prerađena u Kafetariju, u kongenijalnom nadahnuću dr. Frana Ćale, koji je nije samo dijalektalno obradio, nego i prenio u Dubrovnik s početka ovoga stoljeća.

U režiji Tomislava Radića ostvarena je najizvođenija i najobljubljenija predstava u povijesti Igara. I s tom komedijom dogodila se prerada prerade. Kao Kafeterija izvedena je u režiji Zorana Mužića 1996. na Zadarskom ljetu, a likovi su dobili mentalitetne i jezične značajke bodulskih i vlaških govora iz Sjeverne i Srednje Dalmacije. Ćale je ostvario još dvije prerade na dubrovačku. Prvu, Moskar, postavilo je dubrovačko kazalište na Gundulićevoj poljani 1986, a za drugu, Gospara Toma Brontulala, dosad, na žalost, nitko nije pokazao zanimanje.

Moskar, lepeza, u Rijeci je 1979. naslovljena kao ventula, po prijevodu Nedjeljka Fabrija i u čakavskoj redakciji Zorana Kompanjeta. Komediju Gli Innamorati preradio je 1986. na osječki govor Drago Kekanović. Kao Esekerske zaljubljenike režirao ju je Marin Carić. Veliki pobornik zavičajnosti u kazalištu, Carić se posljednjih godina poduhvatio i prerada Krčmarice ili Mirandoline, u nas najizvođenije Goldonijeve komedije.

Godine 1996. Carić je u zagrebačkoj Komediji postavio Krčmaricu tako da ona govori agramerskom kajkavštinom, a njezini udvarači dubrovačkim, slavonskim i čakavskim narječjem. Prenoseći tu preradu u riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, gdje ju je ansambl Hrvatske drame pod nazivom Oštarica premijerno izveo 7. svibnja, Carić se upustio u novu dijalektalnu pustolovinu.

Udvarači su ostali označeni govorima kao i u zagrebačkoj predstavi, ali glavna junakinja komedije, koja je dobila ime Mira, govori, kako je precizno naznačila autorica tog dijela prerade Iva Lukečić, »urbanom riječkom cakavicom kakva se u središnjem dijelu Rijeke (Gomili, starom dijelu grada opasanog zidinama) još rabila do dvadesetih godina 20. stoljeća«. Mirin sluga Franić govori »cakavicom drugog tipa, karakterističnom za riječka zapadna predgrađa (Žabica i Mlaka)«.

To otvara novu dimenziju u preradama Goldonijevih komedija na naša narječja. Prvi put se netko upustio u rekonstrukciju zaboravljenih govora. Tu operaciju izvela je Iva Lukečić »na temelju dijalektološke literature, osobito opisa riječkog govora Rudolfa Strohala iz 1895. godine«. To je nedvojbeno najveći dobitak ove predstave, koja je, u dramaturškoj obradi Lade Kaštelan, donekle olakšala izvornik, navodeći ga više na komedijsku romansu, nego ističući idejne značajke glavnoga lika, revolucionarne za Goldonijevo vrijeme.

Ipak, bio je užitak slušati Oliveru Baljak u naslovnoj ulozi kako govori danas nepostojećim narječjem kao da ga je upila s majčinim mlijekom. Riječka predstava pokazala je da su mogućnosti Goldonija kao našijenca jošneiscrpne i da nam on može biti vodičem u scenske pustolovine istraživanja čak i naših zaboravljenih ili malo poznatih govora.

Dalibor Foretić