Narodni stil gr(a)dnje

Narodni stil gr(a)dnje

»Koliko je bilo velikih umjetnika u službi vladara i vlastodržaca koji su u slici ili u skulpturi razotkrivali unutrašnji lik, istinu o onima o kojima su bili ovisni i koji su njima vladali?« karizmatične su riječi Vere Horvat Pintarić u knjizi Od kiča do vječnosti. Riječi su to koje nas nakon turobnoga desetljeća Tuđmanove vladavine navode na razmišljanje, ali jednako tako i na potrebu kritičkog preispitivanja odnosa vlasti prema umjetnosti, u našem slučaju prema arhitekturi. Hildegard Brener u knjizi Kulturna politika nacionalsocijalizma političku umjetnost sagledava kroz dvije stvari: politiku koja se orijentira na umjetnost, i drugo, politiku koja se stvara pomoću umjetnosti. A jedno je od pitanja i — govorimo li o političkoj umjetnosti, u ovom slučaju arhitekturi ili pak o arhitekturi u službi politike? Odnosno, koje su razlike između ta dva naoko terminološki bliska pojma?

Politička arhitektura ponajprije podrazumijeva određeni programsko-ideološki diktat, uglavnom državne vlasti, koji se očituje, u stilu, proporcijama i formi, a tako i u materijalima, i u simbolici. Tako će nacionalsocijalizam u Njemačkoj u duhu tzv. nove tradicije prihvatiti pseudoklasičnu sintaksu, kako je Kenneth Frampton naziva, reducirane verzije Schinkelschüler tradicije, kao reprezentativni stil države. Osobit je naglasak na monumentalnosti, a među materijalima prednost je dana »njemačkom klesanom kamenu«, dok su dostignuća moderne odbačena kao kozmopolitska i degenerirana.

S druge strane imamo arhitekturu u službi politike, koja također u svojoj pozadini ima, kao što je donedavno bio slučaj u Hrvatskoj, autoritativni režim, no koji iako sklon monumentalizmu i izrazitoj simbolici te s jasnim ideološkim uvjerenjem, programski ne diktira stil koji će ga predstavljati, kao što je to bio slučaj u Njemačkoj ili nekadašnjem SSSR-u, nego isključivo odlučuje o mjestu, funkciji, načinu financiranja i legalizacije izgradnje, dopuštajući arhitektu da projektira prema osobnom nahođenju. Dakle, idealno gledano, država se javlja kao naručitelj projekta putem raspisa javnog natječaja ili izravnim pozivanjem određenog autora ili grupe autora. No je li doista tako? Iskustva na zagrebačkim primjerima u posljednjih desetak godina pokazala su da je raspisivanje takvih natječaja tek stvaranje privida, isključivo manipulativnoga karaktera, kojim su se nastojali prikriti konačni ciljevi jasne simbolike, političkog cilja i osobne materijalne dobiti. Sukladno tome u konačnici se postavlja i pitanje legaliteta, moralnosti i etičnosti samih autora i članova raznih natječajnih žirija i komisija te parastručnih ustanova i zavoda, koji su se time na neposredan način stavljali u funkciju određene politike, moći i brzoga zgrtanja kapitala, dakako iz džepova i na račun poreznih obveznika.

Arhitekturu koja se javila u posljednjih desetak godina u Hrvatskoj možemo grupirati prema namjeni u nekoliko skupina. Kao prvo to je arhitektura ritualno-sakralnog karaktera. Drugu skupinu čine upravni i trgovačko-poslovni objekti te konačno kao treću skupinu možemo izdvojiti stambenu arhitekturu. U svakom slučaju, i unatoč ishodišnim razlikama, cilj i političke arhitekture i arhitekture u službi politike je isti — iskazivanje jednog svjetonazora, određenih ideoloških ciljeva, a istodobno i njihovo ispunjenje, u kome su pojedinci, tvrdi Brener, i sami bili akteri, fizički i psihički uvučeni u veliku predstavu moći: »Trebalo je učiniti vidljivim moć, veličinu naroda i simbole vječnosti«.

Ta vizualizacija osobito će doći do izražaja na primjerima arhitekture ritualno-sakralnog karaktera. Tako će Dinamov stadion u novoj koncepciji, ne oviseći samo o ahitektonskim kriterijima nego i potrebama kulta Poglavara, poput Speerova stadiona Zeppelinfield, postati simbolom moći i autoriteta. Središte događanja više nisu teren za odigravanje nogometne utakmice i okolne tribine s navijačima. Čitav ritual usmjeren je loži Poglavara, čijem se liku podređuje svaki drugi događaj. Svi ostali su statisti. Ujedno, svaki uspjeh na terenu bio je i znak veličine naroda, ostvarenje njegovih sanja i Poglavarovih predviđanja.

Oltar domovine s vječnom vatrom, patetičan je simbol vječnosti i tisućljetnoga sna. Smješten na obroncima Medvednice, podno romantične ruine srednjovjekovnog grada, tog stoljetnog bedema zapadnog kršćanstva, taj oltar-akropolis dominira nad metropolisom koji se prostire u dolini ispod. Njemu kao pandan, u neposrednoj blizini rijeke Save, podignut je hram u dolini — Sveta Mati Slobode. Monumentalnim dimenzijama prostor Svete Mati Slobode namijenjen je masovnim okupljanjima, nasuprot arkadijsko-mistično izdvojena Oltara domovine. No znakovito je da su oboje podignuti u slavu kulta mrtvih.

Druga skupina izgradnje je ona trgovačko-poslovnog i upravnog karaktera. Upravo nam ta skupina svjedoči o izravnoj sprezi politike i novca, gdje veličanje nacionalnog mita ustupa mjesto diktatu kapitala i njegovih interesa. Jedan od najdrastičnijih primjera je Importanne galleria, izrasla na prostoru nekadašnjega Iblerova trga, koja se svojim nezgrapnim volumenom pseudo-klasične sintakse agresivno nameće prostoru i urbanistički ga redefinira. Kičasta fontana na malom trgu ispred južnog ulaza dio je nekadašnjeg Iblerova trga, i čini uvod u klaustrofobični galerijski labirint unutrašnjih hodnika pretrpanih poslovnim prostorima i kičastim detaljima. Upravo je pretrpanost kičem ono mjesto koje demistificira hinjeni monumentalizam i pseudo-klasicizam, potvrđujući poznatu tezu Vere Horvat Pintarić o podržavljernom kiču, odnosno tezu da država laži kičem stvara podržavljenu laž u kulturi.

I konačno dolazimo do treće skupine, a to je stambena arhitektura, u okviru koje razlikujemo višekatnice namijenjene najmu ili prodaji stanova te obiteljske kuće i vile. Najproblematičnija je upravo skupina prigradskih i podsljemenskih vila novopečenog establishmenta. Ono što ih povezuje u većini je slučajeva bespravna izgradnja koja svojom stilskom shizofrenijom, kičem i napadnošću volumena nerijetko nagrđuje i čitav okolni prostor i opravdano nosi podrugljiv naziv stil vila tajkunara. U ovom stilu možemo uočiti i težnju prijašnjeg režima da uz spomenuti reprezentativni pseudoklasicizam gradskih palača stvori narodni stil gradnje koji bi bio tvrđava hrvatskog domoljublja, veličajući vrijednosti obiteljskog života i blagostanja u idiličnom podsljemenskom krajoliku.

No kao sušta suprotnost toj pastoralnoj idili nameće nam se izgradnja kuća socijalno najugroženijeg sloja, ratnih izbjeglica, odnosno povratnika na ratom opustošenim područjima diljem Hrvatske.

Masovna i tipska izgradnja tih kuća nije poštivala regionalne karakteristike područja u kojima je nastajala težeći što jeftinijem smještaju socijalno najugroženijih, dakako, daleko od očiju javnosti. U ovom kontekstu metropola je postajala sve više nalik kičenoj fasadi, prividu, iza čijih kulisa, poput Potemkinova grada, podmuklo čami laž.