Najtužnije desetljeće zagrebačke arhitekture u 20. stoljeću

Najtužnije desetljeće zagrebačke arhitekture u 20. stoljeću

Za razliku od slikara, koji je sam stopljen s platnom i bojama u nastajanju umjetničkog djela, arhitekt je osuđen na mecene, investitore, birokrate i političare. Profesor nam je Vladimir Turina kao studentima znao govoriti da arhitekt, ako želi graditi, treba iza sebe imati ili crkvu ili državu, odnosno politiku. Iza poštovanog profesora ipak nitko nije stajao, bio je i ostao velik, kao i njegova nezaboravna djela.

Ne želim raspravljati uopćeno o filozofiji odnosa arhitekture i politike, nego se usredotočiti na bit stvari današnje zagrebačke situacije. U posljednjih deset godina naša se struka usporedno s uspjesima, kao što je npr. osnivanje Komore, sve više kompromitirala, i to spregom gradskih vlasti s malobrojnim krugom arhitekata. Arhitektonska struka tu je zaradila bolne ozljede. Na kraju, politika je lošije prošla, propala je. No, kako izliječiti bolnu memoriju struke? Nema kolektivne odgovornosti, a pojedinačna odgovornost, kaže Haag, univerzalan je obrazac u zapadnoj kulturi.

Što reći danas ovdje o proteklom razdoblju? Ne ponovilo se! To je prava poruka i pouka za novu zagrebačku arhitektonsko-političku konstelaciju. Treba objasniti u čemu bijaše stvar. U nasilnu djelovanju zatvorenoga sustava gradskog odlučivanja. Oni unutar zapovjedničkog broda, dakle vrh gradske vlasti i čelništvo gradskih zavoda, izabiru za sebe podobnu i poslušnu skupinu arhitekata, izvršilaca odozgo dobivenih zamisli. Kao pokriće, sami ustroje ovlaštene stručne komisije za ocjenu arhitektonskih rješenja, zatim osiguraju pokroviteljstvo gradske skupštine, a poslije i podobnu upravu arhitektonskih društava. Savršen obrazac za provođenje samovolje, pastorala samouvjerenosti uz poslovno blagostanje iz obilnoga gradskog proračuna i zlouporaba položaja u usmjeravanju investitora na podobne izvršioce. Dakle potpuna kontrola situacije, uvijek s opravdanjem djelovanja u interesu visoke državne politike, što se osobito manifestiralo od Medvedgrada na dalje.

Tko se mogao othrvati šutnji, drznuti se i biti protiv? Ipak bilo ih je. Neki arhitekt unaprijed bi odbio sudjelovati u projektu Medvedgrad, a neki povjesničar umjetnosti odbio bi državna odličja. No, Cvjetni trg bio je prvi snažniji simbol otpora. Za zapovjednički brod gradske vlasti bio je to neoprostiv čin većine arhitekata i povjesničara umjetnosti, čin koji su svesrdno poduprli građani Zagreba. Od tog trenutka možemo pratiti obrambeni, pa zatim ofanzivni scenarij gradske vlasti, koja uzvraća udarac. Trebalo je veliku kritiku koja je dolazila od struka i javnosti blokirati i eutanazirati. Dakle, nosioce kritike oblatiti, a usporedno, pošto-poto, gotovo sisovski preuzeti arhitektonsku udrugu koja bi trebala revidirati ranije iznesena kritička stajališta, te postupno pretvarati prostorna nedjela u dostignuća gradske graditeljske politike.

Sve se to dogodilo, ali nije uspjelo, a riječi naručenih protukritičara pokušavaju i nadalje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima uvjeravati javnost kako je sve u gradu bilo vrlo dobro vođeno i kako zapravo nije moglo drukčije. Zaštitna magla s prozirnim tezama samo dokazuje da je u posljednjih deset godina, ukinućem svih provedbenih planova, nestalo urbanizma u Zagrebu. Naime, gradska praksa promatranja i službene obrade samo po jedne građevinske parcele nema veze s urbanizmom. Po definiciji, urbanizam sređuje javnointeresne komponente i kvantitete većeg područja s nizom parcela. To je bivšim moćnicima savršeno odgovaralo jer su mogli interpretirati generalni plan Zagreba kako su htjeli i na svakoj parceli odlučiti što god su htjeli. Skrivati se sada iza svetosti privatnoga vlasništa, protiv kojega su bili navodno nemoćni, stvarno je farsa. Zašto nisu pokrenuli nove instrumente zemljišne politike, urbane komasacije i legalnog štićenja prostora interesa javne domene, kao što to postoji u svim zapadnim zemljama? Imati svu vlast i cijeli mehanizam odlučivanja u rukama, a sada se žaliti na sustav koji je ograničavao, pa to je uvreda razuma.

Uz spomenute maglovite teze pojavljuju se na drugoj strani i teze kako arhitekti kritiziranih promašaja nisu krivi, odnosno da je bolje prihvatiti sumnjive projekte jer bi drugi arhitekti to lošije napravili! Je li to neka nova etika struke?

No, završimo s tim. Djela svih sudionika s pogođenoga zapovjedničkog broda, sa svom ispuštenom maglom, ostaju na ispitu povijesti najtužnijega desetljeća u povijesti zagrebačke gradogradnje 20. stoljeća.

Preostala je žestoka opomena demokraciji u nastajanju. Grad će na sreću dobiti novu upravu. Poželimo stvaranje novih temelja sustava odlučivanja u izgradnji grada na načelu otvorenosti i ravnopravnosti. Treba eliminirati sveopću moć pojedinih gradskih čelnika, a arhitekte odabirati javnim natječajima ili sustavima koji su otvoreni hrvatskoj i europskoj javnosti. Grad treba biti simbol poštenja, a za novu urbanu politiku i gradogradnju trebaju nekompromitirani ljudi. Kameleoni za sva razdoblja trebaju konačno odstupiti. Pred nama je razdoblje za nove planove i vizije Zagreba 21. stoljeća. Za hrvatsku politiku novo vrijeme došlo je 3. siječnja. Nadajmo se da će odraz toga vremena slijediti i arhitekti, uvijek na tradiciji dobre i neodvojive suradnje s povjesničarima umjetnosti.

Zagreb 10. 05. 2000.