Multietnički Krleža

Multietnički Krleža

Miroslav Krleža, Kraljevo, premijera 10. svibnja 2000, Zagrebačko kazalište mladih, režija Paolo Magelli

U vrućoj svibanjskoj noći neklimatizirane dvorane ZKM-a bili smo svjedoci prizora iz isto tako vruće, ali kolovoške noći, u koju Krleža locira Kraljevo, djelo što je paklenom vizijom podivljala razularenog svijeta pred raspadom dvadesetih godina ovog stoljeća ponudilo i iznenađujuće odricanje i ukidanje svih kazališnih konvencija te dugo vremena nakon što je napisano bilo primjer izrazito nescenična teksta. Srećom novija kazališna praksa demantirala je takvo mišljenje, a posljednja vizija redatelja Paola Magellija koja je na zanimljiv način scenski predočila nematerijalnost teksta još jedna je potvrda otvorenosti strukture Kraljeva koja doista može podnijeti mnogo toga.

Dok publika ulazi, na filmskom platnu vrte se dva dokumentarna filma Oktavijana Miletića, jedan o predratnom Zagrebu, drugi s proštenja na Mariji Bistrici. Akteri kraljevskoga ludila već su na zamračenoj sceni, i doimlju se poput utvara iz nekoga prošlog svijeta. Uzimaju svaki svoj instrument i počinju svirati Biljana platno beleše, da bi sjetne tonove makedonske pjesme iznenada smijenila zaglušujuća glazba istočnjačkih ritmova. Glazba ponese masu u razularenu ciku nalik na neki balkanski dernek, dok se gore na trapezu ljuljaju Herkules i Anka. Anka se spušta s trapeza i započinje trbušni ples, a pohotno micanje pupka baca u delirij cijelu sajmišnu družbu pijanih purgera, kumeka, kraljevskih činovnika, malograđana i ljepotica noći. »Sve to igra na sceni ludu, raspojasanu slavjansku melodiju«, koja se prelijeva u przničke pijane svađe purgera, seljaka i činovnika što se vrijeđaju podrijetlom i klasom. »Glazba okuplja rulju kao što je zapovijed pokreće«, piše Pascal Quinard, a redatelj Magelli upravo glazbom opisuje zagrebački sajam kao mjesto miješanja i slijevanja različitih nacija i vjera. Ljupče Konstantinov izborom glazbe nudi konglomerat glazbenih izvora, od turskog, mađarskog, zagorskog melosa do sentimentalnih melodija. Glazbom se Magelli zanimljivo poigrao dajući gotovo svakom licu njegov instrument, glazbalo koje će mu odrediti stanje ili mentalitet. Tako će Madam koju vrlo dobro dozom grubosti i sjete predočava Urša Raukar dobiti harmoniku što će sjetnim tonovima odgovarati na pitanja umjesto nje i progovarati o turobnom osjećaju vlasnice ušljivoga bordela. Malograđanin (Maro Martinović) dobiva lijericu, vrstu tamburice što se svira u okolici Dubrovnika da na njoj gusla dok uz tekst iz Kraljeva govori i Leonove rečenice iz Gospode Glembajevih... Kako je tekst Kraljeva, čini se, bio odveć uzak za Magellijevu viziju, on je uz pomoć dramaturga Željke Udovičić svakom licu pridodao dvojnika iz nekoga drugog Krležina djela, no ta se odluka, koliko god bila intrigantna, pokazala djelomično krivcem za ritmička zastajkivanja i padove, a takva citatnost nekim licima i predstavi u cjelini ponekad i nije pridavala bitniju dimenziju. Svaki je glumac za svoj lik uzeo dijelove iz drugih tekstova pa tako Herkules i Anka između ostalih citata govore dijelove Krležine poezije i dijelove iz Lede, Madam dijelove iz Salome, prostitutke piščevu ljubavnu poeziju... Najuspjelija kontrakcija dogodila se liku Planetarice, kazivačice sreće što izgubljeno luta sajmom ne pripadajući toj razularenoj gomili. Sjajna Doris Šarić-Kukuljica spojila je s tim likom Evu iz Adama i Eve, ženu samoubojicu iz ljubavi što poput Janeza iz Kraljeva luta između svijeta mrtvih i živih i koja ne može umrijeti jer nije voljena.

Umjesto simultanosti radnje što je sugerira Krleža Magelli se odlučio za odjeljivanje triju temeljnih linija, onu sajamskoga derneka, prizore ljubavnika Anke i Herkulesa te samoubojica iz ljubavi Janeza i Štefa.

Kao da sudbina Janeza s njegovom neutaživom željom za životom i ljubavi prolazi mimo te razularene gomile. Ili, kako bi Krleža rekao, »rezonira li netko da bi ljudski život ipak mogao imati neki drugi smisao, odgovaraju mu da je lud i da nije stvaran«. U namjeri dobra redateljska misao u kombinaciji s postupkom već spomenute citatnosti učinila je na mjestima predstavu tromom, iako u konačnom rezultatu vrlo zanimljivom.

Jedan od najzanimljivijih postupaka bilo je osmišljavanje prostora u nekoliko planova. U središtu domišljate scenografije Miljenka Sekulića posute kukuruzom dugi je stol za kojim se banči, ali i samuje, od njega lijevo filmsko je platno sa starinskim kino-stolcima, iza je napravljena pozornica na kojoj se uobličuju prizori varijetetskog ozračja, dok je iznad scene cirkuski trapez na kojem se ljuljaju Herkules i Anka, Janez i Štef. Kino, kazalište, cirkus, krčma ona su mjesta po kojima lutaju sajmišni likovi poput ukletih utvara, uhvaćeni u različite zamke vlastitog života, snatreći svaki svoje snove, malograđanin patetično o svetom žezlu kraljevine Hrvatske, bludnica o brodu koji će ih odvesti daleko od pljesnivih soba, nespokojnik Janez o novom životu s Ankom na zemlji u kojem će sve biti bijelo... To su mjesta gdje se vrtlože stoljetne frustracije, površne atrakcije i gdje se trguje svime, noževima, perecima, ženskim tijelima... Trgovci svih mogućih nacionalnosti pretočeni su u jednoga glumca, transformacijama vješta Edvina Liverića. Sve se prodaje, a preljubnici, samodopadni atleta Herkules i djevojčura Anka, vašarski su cirkusanti što udruženi u poslu i vezi na sajmu prodaju jeftine atrakcije (odlična, duhovita scena skakanja kroz vatreni obruč). Sjajni Kristijan Ugrina i Nina Violić u odlično pogođenim duhovitim kostimima i obličjem i intonacijom našli su onaj ironičan odmak što njihova lica čini otužno praznim. A Janeza, toga bokca bistričkog, Branko Meničanin donosi stišanim tonovima bez potrebe da se odazove pozivu površne komične atrakcije. U potrazi za nevjernom Ankom vrluda uglavnom mrakom prazne pozornice kao nekim međuprostorom sjena. Zapravo cijelo ozračje predstave, od kostima Lea Kulaša koji imaju patinu prošlosti i uz atmosferu koju svjetlom postiže Aleksandar Mondecar, podsjeća na davni svijet utvara čije duše još ukleto lutaju među nama. Tim raspadnutim svijetom lutali su i Filip Nola (Štef), Damir Šaban (Dakar) i Branko Supek (Kumek), otužne prostitutke, svaka na drukčiji način dobro glumački osmišljene Ksenija Ugrina, Katarina Bistrović Darvaš, Suzana Nikolić, Nađa Perišić-Nola i ostali likovi panoptikuma, Zdenka Marunčić, Davor Borčić i Rajko Bundalo.

Gordana Ostović