Mali promjenjivi bog Mars

Ženski video — izbornik Marc Mercier, Institut otvoreno društvo, Zagreb, 8. svibnja

Za svog svibanjskog gostovanja u Hrvatskoj Marc Mercier, francuski videoumjetnik, pjesnik i predavač na Filozofskim fakultetima u Casablanci i Oujdai, te pariškoj Visokoj školi za film, održao je na splitskoj i zagrebačkoj ALU niz predavanja pod nazivom Od videoumjetnosti do elektroničke poezije, na zagrebačkoj ALU vodio je i petodnevnu radionicu, a osmislio je i dva videoprograma u ukupnom četverosatnom trajanju: Ženski video i Međunarodni umjetnički video.

Marc Mercier rođen je u Parizu 1959, živi i radi u Marseilleu, autor je tri monografije o videoumjetnicima te, između ostaloga, dugogodišnji kritičar videostvaralaštva za časopis »Bref«. Godine 1988. u Manosqueu pokreće videofestival Les Instants Video, a 1993. u Casablanci Festival d'Art Video. Od 1998. godine organizira i VideoAsis, videomanifestaciju koja se održava u mjestu Figuig u marokanskoj pustinji.

Međunarodni umjetnički video je, zapravo, program 12. manosqueanskog festivala Les Instants Video iz 1999. godine koji, prema riječima samog Merciera, pokazuje široku lepezu međunarodnog videostvaralaštva, a uključuje radove videoartista poput Nelsona Sullivana, Williama Wegmana, Pierrea Yvesa Clouina i drugih. Program nazvan Ženski video, prikazan u Institutu otvoreno društvo, a u suradnji s MM centrom i ALU, predstavio je pak recentnu žensku videoprodukciju, selektiranu s više međunarodnih festivala. Mercier je, bez pretenzija na predstavljanje cjelovite svjetske ženske produkcije, izabrao videoradove koji propituju tjelesnost, te one orijentirane na elektronsko istraživanje.

U 38-minutnom videoradu Harakiri (exercises), nastalom 1998. godine, autorica Manon Labreque iz Quebeca, bivša plesačica, razvija i varira tezu da je tijelo svojom vitalnošću u stanju podnijeti niz malih smrti, malih harakirija. The Synchronizer 10-minutni je rad Australke Cathy Vogan, poznate videoumjetnice i glazbenice koja od 1987. godine živi u Francuskoj, u kojem se ona na ironičan, pa i autoironičan način bavi tretmanom tijela, odnosno njegovom objektivacijom u potrošačkom društvu. Prikazan je i kamerom zabilježeni performance Njemice Maren Strack iz 1995. godine Elfenbeinstein: autorica pleše neku vrstu flamenka po naslaganim blokovima siporeksa, drobeći ih i oblikujući nazubljenim cipelama. Francuskinja Laeticia Bourget autorica je 4-minutnog videorada Manipuler son corps, a prikazana su i dva minuciozna videoostvarenja poznate njemačke izvođačice performancea i glazbenice Bettine Gruber: Kucanje srca Anubisa i Ne prolazi sam. Francuska grupa »Les Pisseuses« (u slobodnom prijevodu: One koje pišaju) predstavljena je s tri videorada: Ogledalo za ševe, Mali promjenjivi bog Mars, te programatskim naslovom One koje pišaju koji, prije no što je po tome postala poznata Kate Winslet u filmu Holy Smoke, prikazuje gole žene kako pišaju stojećki. Nešto kao: Mi smo cure kaj pišamo stojećki...

Andrea Radak