Kraljevo kao trajni izazov

Kraljevo kao trajni izazov

Iako se stajalište o neuprizorljivosti drame s vremenom promijenilo, relativno mali broj režija ove drame govori o problematičnosti njezine realizacije na sceni, koja leži u Krležinim odstupanjima od mnogih zakonitosti kazališne forme

Drama Kraljevo napisana je 1915. U njoj je Krleža ranije od ostalih srednjoeuropskih ekspresionističkih dramatičara dao primjer razrađenoga scenskog simultanizma. Iako se time Krleža našao među pionirima ekspresionizma, činjenica da je bio ispred svoga vremena nije mnogo pomogla drami. Štoviše, tadašnji intendant HNK-a Bach dramu je opisao kao posve neuprizorljivu, pa je na prvu izvedbu valjalo čekati punih četrdeset godina (premijera u Ljubljani 1955), a što se tiče hrvatskoga kazališta, još i dulje. Iako se stajalište o neuprizorljivosti drame s vremenom promijenilo, relativno mali broj režija ove drame govori o problematičnosti njezine realizacije na sceni, koja leži u Krležinim odstupanjima od mnogih zakonitosti kazališne forme, pa tekst svojom zahtjevnošću nadmašuje dimenzije kazališne pozornice. Uz to, Kraljevo zbog nekih svojih obilježja (ekstatičnost i atmosfera »kolovoske noći« možda je najvjernije dočarana u pomoćnom tekstu — didaskalijama; velik broj likova koji se pojavljuju samo kao trenutne vizualne i auditivne pojave, bez identiteta i na razini personifikacije; nepostojanje jasne priče, već samo njezinih naznaka u ljubavnom trokutu Anka-Janez-Herkules te supostojanje fantastike i realnosti bez ikakvih jasnih granica među njima) u punom intenzitetu živi upravo u pisanom obliku, pa pitanje kako prevesti taj tekst na kazališni jezik i zadržati jednaku atmosferu i energiju postaje najveći izazov redateljima, koji su u dosad postavljenim hrvatskim predstavama u svojim režijama nalazili posve različita rješenja, potvrđujući time višeslojnost teksta i mogućnosti mnogostrukih pristupa.

Dramu je u Hrvatskoj prvi režirao Slavko Andres u Varaždinu, 1957. godine, a nakon njega 1959. u Zagrebu Bogdan Jerković postavlja je s ansamblom Studentskog eksperimentalnog kazališta, no režija koja do danas zadržava svojevrstan kultni status jest ona Dine Radojevića iz 1970, postavljena u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište Gavella), s Perom Kvrgićem (Janez), Senkom Sokolović (Anka), Krešimirom Zidarićem (Herkules) i Josipom Marottijem (Štijef) u glavnim ulogama. Radojevićeva predstava prilično je tradicionalna u smislu interveniranja u dramski tekst. Trudeći se da ostane što vjerniji predlošku, Radojević na scenu postavlja velik broj glumaca i statista, kako bi pozornica što više nalikovala pravom sajmišću s početka stoljeća, pomalo ruralnoga karaktera, sa svim tipičnim sudionicima i sajmišnim događanjima. Iako je postojao naglasak na priči oko ljubavnoga trokuta, u prvi plan ipak izbija redateljsko-scensko rješenje problema simultanosti sajmišnih događanja, koje je ostvareno postavljanjem pozornice na dvije razine i velikim brojem istodobnih mizanscenskih radnji.

Dvadesetak godina kasnije, u devedesetima, Kraljevo će dobiti posve drukčije konotacije. Lokalna obilježja potisnuta su u drugi plan i iz drame se nastoje iščitati globalni, opći motivi, povezani s obilježjima pop-kulture. Takva je predstava Vite Taufera, premijerno prikazana 1991, u riječkom Narodnom kazalištu Ivana Zajca, u kojoj će pored glumačkog ansambla sudjelovati i balet, zbor i orkestar, pa će se predstava temeljiti na pokretu (koreograf Matjaž Farič) i glazbi (skladatelj Stanko Juzbašić), koja predstavlja sklop cjelokupnoga korpusa dvadesetog stoljeća, od brehtovskih songova do brodvejskih mjuzikala, ali i hrvatskih folklornih motiva. Cjelokupna izvedba izrazito je stilizirana i nalikuje na mjuzikl, s dojmljivom kostimografijom (Barbara Stupica) koja sajmišne figure pretvara u superdizajnirana lica stripovskih i filmskih obilježja. Glavni su likovi — Janez (Žarko Potočnjak), Štijef (Denis Brižić), a posebice Anka (Jasna Beri) i Herkules (Galliano Pahor) nalik na estradne zvijezde, čije su replike najčešće pretvorene u songove. Inzistiranjem na komičnosti i površnosti u prikazivanju problematike, ponegdje s izrazitom parodijom (npr. patriotskih motiva), u Tauferovoj predstavi u prvi plan dolazi i Krležina ironičnost, koja u Kraljevu zauzima važno mjesto.

Za razliku od prethodnih režija u kojima su redatelji pokušali dočarati ponajprije simultanitet i ekstatičnost zbivanja, predstava Borne Baletića, postavljena 1997. u varaždinskom HNK (glavne uloge Slavko Brankov, Ljubomir Kerekeš, Jasna Kralj-Novak), polazi od suprotnog ekstrema. Svođenjem predstave na nekoliko glavnih scena i dramskih odnosa, minimaliziranjem scenografije na osnovne elemente i boje, ludilu Kraljeva on suprotstavlja samokontrolu, ekstatičnosti teksta statičnost glumačke izvedbe, u kojoj međutim ponegdje bukne nekontroliranost, koja rezultira naglim prelascima iz hladnog automatizma u namjerno glumačko pretjerivanje. Na taj način ekspresionistički karakter dan je samo u naznakama i detaljima (pored načina glume, tu je i rasvjeta koja je u stalnu pokretu naspram statičnosti glumaca, kao i didaskalije, koje se u ovoj predstavi izgovaraju na sceni), no takvo reducirano ludilo, koje bukne samo ponekad i uglavnom nemotivirano, također djeluje snažno na gledatelja, upravo zbog opozicije na kojoj je izgrađeno.

Spomenutim predstavama svakako nisu do kraja iscrpljeni svi kapaciteti Krležine drame, pa se svaka nova režija iščekuje s određenim nestrpljenjem. Tako smo u svibnju u ZKM-u imali priliku vidjeti još jednu premijeru Kraljeva, ovaj put u režiji Paola Magellija, čiji je dekonstrukcijski pristup, kojim je drama rastavljena i ponovno kreirana na način kojim se iz nje izdvajaju (ili u nju upisuju) upravo oni elementi koje smo, po navici, najmanje skloni uočavati, ponovno donio nešto novo u razumijevanju i čitanju ove drame.

Ljubica Anđelković