Korčulanski barok

Korčulanski barok

Dominikanski samostan sv. Nikole

Nedavno sam se popeo do franjevačkog samostana sv. Lovre u Šibeniku. Unutar čitava sklopa nalazim samo fra Stanka Bačića. Živi nesvjestan svojih devet desetljeća i najdramatičnijeg mogućeg pogleda: ispod samostana, poviše luke, s Konalom u dubini slike, diše punim plućima kupola Jurjeve katedrale, a on — meditirajući o znakovima kraja svijeta koji se međusobno sustižu, deklamirajući za potvrdu svojih viđenja psalme napamet — piše u celi bez dnevnoga svjetla, pod otvorenom žaruljom, na dugačkom stolu prepunom knjiga i spisa. Ne dižući se s drvenoga stolca može dohvatiti pot s čajem na kuhalu položenu na kantunalu, u kojemu je med i polusasušena jabuka. Uz krevet, s druge strane, nalazi se ormar s nekoliko predratnih kovčega. Takva je slika standardnog studiola u kojemu se stvarno i metaforički sažima čitava povijest toga samostana i europskog humanizma.

Kakva će obnova zadesiti samostan nakon što iz njega ode fra Stanko; hoće li uopće preživjeti? Dominikanci su svoj na šibenskoj obali, u neposrednoj blizini, davno zatvorili i nedavno prodali. Doduše, dominikanci su izrazito recesivan red: nekoć glasoviti čiovski samostan vjerojatno će istim putem; život u trogirskom i starogradskom još samo tinja... Ipak, evo pozitivnog slučaja dominikanskog samostana sv. Nikole u Korčuli koji će se ovog ljeta obnavljati.

Nastao je na Rtu vješala zapadno od Korčule nakon 1490. godine — u doba kada je sam pogled na njega bio molitva — kao jedan u nizu samostana reformiranoga dominikanskog redovništva. Više dokumenata ističe da su ga 1571. spalili Uluz-Alijevi gusari, ali nigdje nema karakterističnih tragova vatre na kamenim zidovima, pa se može zaključiti da je ponovno iz temelja podignut. Obnovljena crkva vjerojatno je imala apsidu (poslije uklonjenu) kao i ranija renesansna crkva, čiju konhu spominje jedan od prvih dokumenata o gradnji samostana. Tridesetih godina 17. stoljeća majstori iz klesarske dinastije Pavlovića izradili su po dvije oltarske niše na bočnim zidovima crkve. Poslije 1665. prigrađena joj je istočna lađa, čime je oblikovan dvobrodni sklop — izvana i s dva krova, pa se otud u njezinu opisu, ne baš najpreciznije, ponavlja termin geminata. Ranije lučne oltarske niše, koje su mogle biti inspirirane sličnima iz dubrovačke dominikanske crkve, bijahu tada premetnute u niz od četiri arkade na zidu između dviju lađa. Samo je središnji pilon rađen za nov položaj. Razlog što se taj zahvat nije ranije uočio ležat će u činjenici da se zbio unutar istog stila i iste klesarske radionice. Preoblikovanje se desilo u vremenu skandiranu dugogodišnjim ratovima, u vremenu kada su korčulanski majstori posjedovali nama gotovo nepojmljivo samopouzdanje u građenju i pregrađivanju. Nemir pokazuju tek ukrasi, grimase na licima anđelaka na portalima i oltarima. Zahvati u staro tkivo najčešće su nastojali biti mimikrični da su još zanimljiviji i ljepši kada su prepoznati.

U korčulanskoj arhitekturi i urbanizmu 17. stoljeće se iskazalo s nekoliko antologijskih rješenja (trg pred vijećnicom i Foscolovim slavolukom; dovršenje Arnerijeva sklopa sučelice katedrali, preuređenje biskupskog dvora, oblikovanje dominikanskog samostana, te Španićevog mauzoleja na Gradcu...) u kojima su iskazane sve odlike vremena: težnja baroknoj teatralnosti u gotovo klasicističkom obuzdavanju neumjerenosti. Za sve je karakteristična eksteriorizacija arhitektonskog programa po kojemu je kolektivno važnije od osobnog: fasada sv. Mihovila na općinskom trgu važnija je od unutrašnjosti njezine lađe; dvorište Arnerija od salona unutar palače, drvored sa stubištem važniji je od same grobnice u crkvici na Gradcu. Kolektivni prostori samostana postaju njegova dominantna tema — plokata pred udvostručenom crkvom, klaustar s mogućnošću zimskog zatvaranja trijemova, refektorij povezan s cisternom, iznimno širok hodnik u stambenom dijelu, zatvoreni most kojim se samostan povezao sa sakristijom i crkvom, frušturica (gostinjac) kojom se zaklopio mandrač zapadno od samostana. Samostanske sobe i privatni prostor redovnika svedeni su na najnužnije.

Prostori zajedništva bili su oblikovani s toliko brižnosti da i u samostanu reduciranog djelovanja mogu, makar s drugačijim valencijama, imati važnost i danas kada većina samostana dobiva funkciju duhovnih ljetnih refugija. Već s te strane ne bi trebalo smatrati konzervatorskim kapricom što štitimo široki samostanski barokni hodnik (pendant klaustru u hladnim ili vrelim danima) na račun razumljivih želja da se minijaturne cele prošire i osuvremene klimatizacijom i sanitarijama, niti to što, primjerice, čuvamo cisternu koja je danas izvan funkcije. Ta je mogla čak prethoditi samostanu, pa mu dijelom odrediti i prostornu dispoziciju. Sve do 17. stoljeća ona je morala biti dostupna javnom korištenju, a tek tada je integrirana unutar samostana (valjda zato jer su se njome okolne kuće koristile prekomjerno), pa joj se moglo pristupiti izravno iz refektorija.

Današnja struktura samostana zrcali sve promjene koje je Red proživljavao u posljednjih nekoliko stoljeća. Postupne adaptacije njegova prostornog okvira (u renesansno i barokno doba te sredinom 19. i šezdesetih godina 20. stoljeća) svjedoče u kojoj je mjeri dominikanska zajednica odgovarala društvenim okolnostima, traženjima, očekivanjima, pa i pritiscima. Smanjenjem zajednice i redukcijom pastoralnih funkcija samostan se u naše doba postupno sveo na starački refugij izrazito individualne, introvertne religioznosti, dočim su sve bitne prostorne odlike baroknog samostana bile posvećene kolektivnim obredima. Danas bi, na primjer, bio nezamisliv teret strogog režima pjevanih molitvi i vanjske opservacije u okružju redovničke zajednice koja nije dopuštala priliku za preveliku samoću, privatnu meditaciju ili introspekciju, premda se u opisu dominikanskih osobina uvijek ističe njihova distinktivna crta u kojoj se izmirivala strogost gotovo eremitskih ideala (u renesansno doba i mendikantska tradicija misionarskog djelovanja) s trajnim intelektualnim, pa i znanstvenim ambicijama pojedinih redovnika.

Sretna novost u dvadesetogodišnjim pregovorima oko uvjeta preuređenja samostana sv. Nikole, tog istinskog kompendija korčulanskog baroka, odnosi se na vjerojatnost da će se obnavljati ne samo za malu redovničku zajednicu nego i, vjerojatno, za novicijat časnih sestara dominikanki, čime će arhitektonski program biti bliži izvornim funkcijama građevine.

Joško Belamarić