Vijenac 162

Margine

Kosi hitac

Knjiga o tri bolesti

G. G. Márquez, Ljubav u doba kolere, Vuković & Runjić, Zagreb, 1999.

Kosi hitac

Knjiga o tri bolesti

G. G. Márquez, Ljubav u doba kolere, Vuković & Runjić, Zagreb, 1999.

Ljubav i kolera su bliske: obje prolaze kroz želudac. O ljubavi tako govori jedna stara poslovica, (aludirajući valjda na važnost kulinarskih sposobnosti žena ili pak životnu sposobnost muškaraca da pribave novac, kako bi se imalo što kuhati) a o koleri Leksikon zdravlja iz 1934. što ga je uredio dr. Edo Deutsch, moja omiljena lektira. U spomenutom leksikonu o koleri stoji: »Uzročnik joj je tzv. komabacil (otkrio ga je R. Koch) koji djeluje samo onda, ako je sluznica želuca i crijeva oštećena ili oslabljena.« Umberto Eco pak kaže da je ljubav jedina bolest od koje bolesnik ne želi ozdraviti. Dakle, i jedna i druga su bolesti, obje su ženskog roda i na neki način neizlječive. Barem kad se radi o manijakalnoj ljubavi Florentina Arize, jednog od glavnih likova romana Ljubav u doba kolere. Ironija je u tome što je muž Fermine Daze, žene koju spomenuti Florentino voli praktično čitavog života, zapravo doktor, liječnik koji se u onim močvarnim karipskim prostorima uspio barem nakratko obračunati s epidemijom kolere, ali ga je ona, na kraju, u vrlo specifičnim okolnostima, preobražena u ljubav, ipak pobijedila.

Kolera na zastavi

Naime, Florentino Ariza čekao je na ostvarenje svojih ljubavnih snova pedeset i tri godine, sedam mjeseci i jedanaest dana i noći, kronično i neizlječivo bolestan od ljubavi prema Fermini Dazi koja ga je odbila u mladosti. Čekao je naime, da doktor Urbino, suprug njegove voljene konačno umre, kako bi njegova ljubav u tim specifičnim udovičkim okolnostima konačno iz kronične prešla u akutnu fazu. Ostvarenje svojih snova dočekao je u obliku jednog krstarenja, krstarenja dvoje uzvišenih i smiješnih zaljubljenih staraca porječjem rijeke Magdalene čije obale su ostarile zajedno s njima, te se iz šumovita raja pretvorile u pepeljastu krčevinu i polupustinju. Da bi izbjegao indiskretne suputnike, i zaštitio časno udovištvo Fermine Daze, Florentino Ariza, vlasnik riječne brodarske kompanije, naređuje da se istakne žuta zastava, koja znači da na brodu vlada kolera. I tek tada, nakon te pedeset i tri godine, pod blagotvornom zaštitom fiktivne epidemije, njih dvoje po prvi puta slobodno vode ljubav. »Bilo je to kao da su preskočili mučnu kalvariju supružničkog života i bez ikakvih skretanja stigli do same srži ljubavi.«

Ironijska poruka je jasna: naslov ove knjige je puno više od puke dosjetke ili lijepoga kontrasta; on je ključ za razumijevanje kompliciranog i neobičnog svijeta romana. Prispodoba ljubavi i bolesti stara je u europskoj kulturi barem koliko i petrarkizam. A upravo je tu, čini se, ključ neobične podsmješljivosti ove priče. Naime, ništa nije stranije suvremenom poimanju ljubavi od petrarkizma. Suvremena ljubav lišena je mistifikacije sudbinskog, a ljubljena osoba odjednom postaje zamjenjiva činjenica. No, ovaj roman vraća nas u jedan neobičan svijet karipskog priobalja na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Dakle, u doba kad je ljubav još bila ozbiljna stvar.

Ljubavni trakt

Indikativno je da je i za ljubav i za koleru centralni organ želudac, odnosno crijeva, probavni trakt. Ima li, dakle, što istinitije od zaljubljenog čovjeka s proljevom? Naime, kad nakon pedeset i tri godine čekanja, kada je kratio vrijeme s mnogim ženama i ostajao zaražen mnogim manjim, akutnim bolestima samo da nekako zaboravi na onu kroničnu, Florentino konačno dobiva priliku da ga primi voljena osoba, Fermina Daza koju tada zovu udovica Urbino, njegova se crijeva pobune. Baš u tom odsutnom i uzvišenom času negdje u trbuhu započinje bjesomučno kruljenje i nailazi proljev, a Florentino Ariza izgovara proročanske riječi: »Ne vjerujem u Boga, ali ga se bojim.«

Ovo je nježna i ironična ljubavna priča koja se rastegla od pedofilije do gerontofilije, a između toga dogodio se čitav jedan život s nizom krasnih neobičnosti: zaljev pun plutajuće crknute stoke, kolera koja se prenosi metkom u potiljak, prvi let balonom, duh utopljenice što maše brodovima, stalni sukob imperativa čednosti i općeg razvrata, ironija starca koji čekajući svoju pravu ljubav opći s četrnaestogodišnjom djevojčicom. No, pedofilija Florentina Arize nije nastranost, nego čekanje. Jedino što je u toj perverziji bolesno, jest vrijeme. America Vicuna, Florentinova štićenica, sa svojih sićušnih četrnaest ljeta samo je sredstvo čekanja prave ljubavi koja se čekala predugo: simptom ironije vremena. Nije stoga čudno što ga zvona koja označavaju smrt doktora Urbina zatiču u krevetu upravo s Americom Vicunom. U krevetu s djetetom, starac Florentino konačno je spreman za ponovnu izjavu ljubavi starici Fermini.

Ovo je uistinu dirljivi roman o tri bolesti, a najopasnija od njih je vrijeme koje nam odnosi zemaljske dane, kao što ljubav odnosi apetit, a kolera životne sokove iz zaraženog tijela.

Zoran Ferić

Vijenac 162

162 - 18. svibnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak