Kič — stanje svijesti i memorije

Kič — stanje svijesti i memorije

Sveopća politizacija koja je u proteklom desetljeću obilježila sve segmente kulture i života do te je mjere zahvatila arhitekturu da bi se moglo reći kako u ovoj sredini arhitektura bez politike devedesetih godina gotovo nije bila moguća.

Kao i obično u situacijama politike totalitarnih obilježja taj je utjecaj poprimio katastrofalne razmjere, u kojiam je arhitektura svedena na servis vladajuće ideologije. Poput državotvornih pisaca i umjetnika, dobili smo tako i državotvorne arhitekte, koji su opsluživali vlastodršce poželjnim i podobnim prostorom odnosno scenografskim okvirom za stvaranje krivotvorene, kvazihistorizirane slike stvarnosti u kojoj je država sve, a pojedinac ništa. U ime i za račun pseudohistoricističke tradicije, sindroma kič stanja svijesti i memorije u čijem su središtu svoje mjesto našli kolektivni mitovi nerijetko su uništavale i najveće urbane i arhitektonske vrijednosti.

Istovremeno, urbani identitet pretvoren je u apstraktnu kategoriju kvaziestetskog alibija politike i njezina tumačenja, u nepostojanju djelotvorne zakonske procedure odlučivanje je koncentrirano u rukama nekolicine moćnika i lobija, institucija javnog natječaja degradirana na igraonicu, a svi pokušaji samoorganiziranja stručne i ostale javnosti ismijavani.

Posljedice takva stanja očituju se na svim razinama, a jedna od najdrastičnijih je nedostatak normativnog okvira koji bi onemogućio dalje zlouporabe u paradržavnim institucijama tipa Gradskog zavoda za planiranje i Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika, koje su odigrale ključnu ulogu u servisiranju spekulantsko-malverzacijskih djelatnosti u proteklih desetak godina.

Potrebno je što prije definirati mnoga pitanja, kao što su javni interes, lokalna samouprava, vraćanje civilizacijskog standarda instituciji javnog natječaja, prava na kritiku i različitost mišljenja, uspostavljanja elementarnih kriterija vrednovanja...