Kad buldožeri zapjevaju

Kad buldožeri zapjevaju

U kakvoj su vezi Goethe i buldožeri? Teško da bi itko mogao povezati poetskoga arhitekta doba prosvjetiteljstva, koji je svojim Faustom nadahnuo cjelokupnu europsku književnost, a ne samo Oswalda Spenglera i njegovu Propast Zapada, s jednim tehnički neutralnim monstrumom što služi u konstruktivno-dekonstruktivne svrhe, a da ga ne progoni zloduh montipajtonovske montaže slika i pojmova, figura i riječi. Nije, doduše, teško zamisliti Goethea na buldožeru, kao što nije nemoguće buldožeru udahnuti dušu, jer stroj nikad nije samo produžetak ljudske ruke, nego i nešto samosvrhovito, pa makar na kraju pogazio sve živo i neživo što mu stoji na putu. Kad, naime, Goethe izriče onaj znameniti stih Alles was besteht, es ist zu Grunde geht! (Sve što je stvoreno, vrijedno je propasti!), onda se suvremenicima stoljeća uništenja i propasti zacijelo više ne radi o banalnosti postavke kako su i najrazvijenije kulture osuđene na propast, nego je u pitanju vrijednosni aspekt uništenja. Buldožer može od nevinoga tehničkoga monstruma postati istinski ideologijski znak vremena. Razlika je samo u tomu pokreće li ga faustovska ili mefistovska mistična ruka. Ako je arhitektura igra konstrukcije, a urbanizam projekt ozbiljenja arhitektonskih ideja u praksi Grada kao simboličkog mjesta civilizacije, onda neka razaranja nisu vandalizam, nego jedini način da se Grad očuva od pošasti konstruktivnog vandalizma tzv. arhitekture.

U knjizi Charlesa Jencksa Jezik postmoderne arhitekture autor se služi zanimljivom i medijski poznatom prispodobom da bi dokazao čak i kronološki početak kraja jezika moderne arhitekture. Svi smo to vidjeli: 15. srpnja 1972. točno u 15 sati i 32 minute srušena je zgrada u kompleksu stambenih blokova Pruitt-Igoe u Saint Louisu. Iza funkcionalističke pustoši ostali su samo dim i prašina. No, je li time otpočelo i neko arhitektonski smislenije vrijeme u suglasju s postmodernom dogmom o razlikama, drugo je pitanje. Za hrvatsku urbanističku praksu, i vjerojatno arhitektonsku čistu savjest, ključni trenutak drastičnoga prekida s ideologijom bespravlja, samovolje i anakronizma duhovne obnove dogodilo se točno u 14.30 sati 26. travnja 2000. kad je srušena sedmerokatnica u Gračanima pod Sljemenom. Između Opruitt-Igoa i Gračana razlika je, dakako, drastična. Tamo se rušilo zbog preživjelosti jednog arhitektonskoga i urbanističkoga koncepta, a ovdje zbog nedostatka bilo kakva koncepta. Jencksu je bilo dopušteno biti ciničnim jer je razgradnja jedne paradigme društva, kulture i ekonomije obećavala drukčiji pristup izgradnji na temelju teorija i modela heterogenih struktura tzv. postindustrijskoga društva. Kome je, međutim, od hrvatskih urbanologa, arhitekata i povjesničara umjetnosti, kao i svekolike depresivne javnosti, još do cinizma u zemlji gdje buldožeri Bože Kovačevića ne stvaraju novi model odnosa između arhitekture, urbanizma i politike, nego jednostavno stvari dovode na čistac da bi razgovor o novim paradigmama uopće bio moguć. Zato je priča o arhitekturi i politici u nas još tipična ideologijska priča, koja se vodi u ozračju dima i prašine, i gdje se pitanje odgovornosti struke za služenje ideologijskim ciljevima zastire raspravom o estetskim pitanjima. Kao da je nakon svih duhovnoobnoviteljskih nasilja nad Gradom, pri čemu je Zagreb kao tzv. metropola idealni primjer užasa koji nam se pod krinkom estetizacije svijeta života (historizma i monumentalizma) objavio kao čudo, ljepota i uzvišenost po mjeri naše grandioznosti, moguće ravnodušno i bez ikakva osjećaja krivnje prizivati dobri duh mandarinske, estetske rasprave. Kakva estetika, kakve opsjene!

Odnos između arhitekture i politike ni po čemu se bitno ne razlikuje između odnosa umjetnosti i ideologije u 20. stoljeću. Pritom je u slučaju spomeničkih kompleksa u totalitarnim i autokratskim režimima stvar prozirnija, jer zadire u nešto što bismo mogli odrediti pojmom simboličke identifikacije građana s mjestom uzvišenoga. Svi su totalitarni režimi — fašizam, nacizam, komunizam i njihove groteskne inačice u razdoblju nakon 1989. — patili od žudnje za ovjekovječenjem žrtve. Tamo gdje je nasilni rez spram prošlosti moderne arhitekture i vizualnih umjetnosti voljom diktatora proglašen službenom estetikom obnove tzv. ljepote i uzvišenosti, ostali su uglavnom nakazni spomenici i građevine koje svjedoče o poniženom duhu vremena osuđenog na kič. Zato nije začudno što je za Tuđmanovo desetljeće duhovne obnove naivna umjetnost postala estetskom činjenicom prvoga reda. Svi ti pevci i Isuseki, svi ti grandiozni ratnici, monumentalni križevi, Domagoji i Tomislavi nisu pali s neba, a da za to struka nije znala ili pak blagonaklono tolerirala. Primitivizam u slikarstvu našao je odgovarajući izraz u arhitekturi vila tajkunara, kako su ih duhovito prozvali Rogina i Penezić u svojim ironičnim komentarima u sada već bivšem ČIP-u. Povratak ideji lijepoga iz davno pokopane novovjekovne estetike možda još nazočno u arhitekturi i umjetnosti neoklasicizma, rezultirao je osebujnim hrvatskim kičem, kojim su se vlasnici privatnih, bespravno sagrađenih vila, da ironija bude potpuna, ponosili. Zato je govoriti o autonomiji struke u doba političkog i ideologijskoga nasilja nad Gradom sablazan. Autonomija je moguća kao načelo civilnoga društva samo tamo gdje postoji institucija javne rasprave i javnoga natječaja. Kad se zna priča o Oltaru Domovine na Medvedgradu i Dinamovu stadionu, bjelodano je da o autonomiji nije moglo biti riječi. Lako je danas unisono optuživati cjelokupni projekt Tuđmanove konzervativne revolucije u svim područjima svijeta života, pa tako i u umjetnosti i arhitekturi. To, uostalom, nije daleko od kukavičluka i amoralnosti jer nema ništa gore negoli podupirati naknadno probuđene moraliste koji opravdavaju znakovitu šutnju brigom za autonomiju struke.

Iz povijesti moderne arhitekture i urbanizma poznato je da su i prekretni stvaratelji modernizma bili ideologijski na usluzi totalitarnim režimima. U eseju Marka Antliffa La Cité francaise: Georges Valois, Le Corbusier and Fascist Theories of Urbanism (u zborniku Matthewa Affrona i Marka Antliffa, Fascist Visions: Art and Ideology in France and Italy, Princeton University Press, 1997) govori se eksplicitno o le Corbusierovim urbanističkim planovima za Pariz rađenim na temelju fašističke estetike (Le Plan Voisin). Nitko danas više ne osporava autonomne arhitektonske i umjetničke vrijednosti nastale u nekim razdobljima socijalizma ako nisu iz temelja uništile imaginarni prostor prošlih graditeljskih epoha. Uništenje tradicije nasilnim obnovama uvijek se kao bumerang okreće protiv zagovornika razračuna s prošlošću. Ideologija napretka i konzumerizma pokazala se lažnom alternativom zato što nije shvatila vrijednosti tradicije kao revolucionarnu jezgru svake moguće obnove. Nakon deset godina posvemašnjega konstruktivnog vandalizma u kojem su stradali trgovi, unakaženi povijesni prostori pod izlikom civilne religije domoljublja i žrtve, opustošena hortikultura, uistinu je jedino nužno pitanje: kako preboljeti to razdoblje estetske nelagode prvoga reda i kako i politiku i arhitekturu vratiti području vlastite autonomije. U društvu koje se zbog neimaštine i bijede vlastite grandioznosti razmeće kulturnom autohtonošću i povijesnim identitetom, to je najmanje što se od obje strane očekuje. Neka privatni faraonski kompleksi političara ne budu više njihova privatna mahnitost, nego predmet otvorene javne rasprave o urbanizmu, a što se tiče ukusa, neka svoju sklonost za obnovom ljepote i uzvišenosti zadovoljavaju u muzejima. Ovo možda zvuči naivno i utopijski, ali barem ne prizivlje da se od buldožera kao početka novog jezika arhitekture i politike u Hrvatskoj pravi spektakl sličan onom u Saint Louisu. Jedini pravi spektakl imali smo prigode odgledati kad su Buldožeri osvajali Zagreb osamdesetih godina i s Markom Breceljem ekscentrično pjevali u glas. »Svi na onu stranu!«