Javno ili tajno donošenje odluka o oblikovanju prostora?

Javno ili tajno donošenje odluka o oblikovanju prostora?

Percepcija arhitekture u hrvatskoj javnosti izrazito je negativna. Arhitektura i arhitekti dovođeni su u vezu, pa čak i poistovjećeni s problematičnim, često i devijantnim društvenim pojavama. Arhitektura je postala svojevrstan sinonim i simbol nakaznoga sustava vrijednosti koji je obuzeo hrvatsko društvo. Rezultati nedavnih izbora pokazuju da je svijest o katastrofalnim rezultatima desetogodišnjeg divljanja i iživljavanja nad urbanim prostorom Hrvatske neprijeporno prevladala u javnosti, a bahata razmetljivost novih režimskih simbola bitno je pridonijela njegovu izbornom debaklu. Zagrebačka predizborna kritika arhitektonskog i urbanističkog rugla nažalost nije bila popraćena konkretnim i sustavnim prijedlozima koji bi naznačili okvire mogućih budućih rješenja. Nije naime dovoljno natjecati se u prebrojavanju promašaja bivše vlasti, koji su svi vrlo dobro poznati. Potrebno je utvrditi mehanizme koji su omogućili stvaranje sustava proizvoljnosti i bezakonja, sustava koji je širom otvorio vrata katastrofi hrvatskog urbanog prostora. Pojedinačne odluke, odnosno pojedinačni promašaji, nisu u tom kontekstu bitni. Svaka je takva proizvoljna odluka rezultirala pojedinačnim promašajem, o kojem možemo izdvojeno raspravljati. No ukupni vrijednosni sustav arhitekture i urbanizma razoren je sustavno i namjerno, a restitucija toga vrijednosnog sustava mora biti najvažnijom zadaćom kako struke tako i politike. Novoizabrana gradska skupština i poglavarstvo primarno se moraju usredotočiti na snimanje stanja, odnosno otkrivanje temeljnih instrumenata sustava koji je omogućio proizvoljno raspolaganje prostorom grada. Je li zagrebački urbani i arhitektonski kaos nastao spontano? Naravno da nije. Svaka zgrada gradi se prema nekakvu urbanističkom planu i nekakvu arhitektonskom projektu. Svi planovi moraju neizostavno biti izloženi javnom uvidu, a isto se mora učiniti za apsolutno sve javne građevine. Građevine privatnih investitora smještene na važnim lokacijama također moraju proći proceduru javnog uvida. Zašto se to nije događalo u Zagrebu u posljednjih deset godina? Socijalistički urbanistički planovi poništeni su, a novi nisu izrađeni, a institut javnog natječaja za izbor arhitektonskih rješenja prešutno je suspendiran. Natječaji su provođeni isključivo u svečanim političkim prigodama (zgrada Vlade, Muzej suvremene umjetnosti, Trg domovinske zahvalnosti). Tako je nastao zrakoprazan prostor za proizvoljne odluke o oblikovanju prostora, odluke koje su završile tajkunarama, Importanne gallerijom, Kaptol centrom itd. No jesu li baš za sve odgovorni Franjo Tuđman, Ivić Pašalić i njihovi doglavnici? Naravno da nisu. Dapače, politika se malo ili nikako upetljavala u procjenu urbanističkih i arhitektonskih rješenja, jednostavno bojeći se vlastite nekompetencije. Taj je dio posla prepušten posebno povjerljivoj skupini ljudi koju je gradsko poglavarstvo instaliralo 29. srpnja 1993, nazvavši je Komisija za ocjenu arhitektonskih rješenja. Komisiju je, na temelju Privremenog poslovnika, osnovalo Gradsko poglavarstvo grada Zagreba, zaključkom imenovao tadašnji gradonačelnik Branko Mikša.

Zadaća komisije je da »imajući u vidu tradiciju Zagreba u povijesti urbanističkog uređivanja grada, ocjenjuje estetsku i funkcionalnu stranu arhitektonskih rješenja u idejnoj fazi — usporedno s izradom uvjeta uređivanja prostora za objekte što ih predlaže Gradski zavod za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša, Gradski zavod za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode, gradsko upravno tijelo nadležno za graditeljstvo, i u drugim slučajevima kad to odredi Gradsko poglavarstvo«.

U komisiju su imenovani Ante Vulin, Grozdan Knežević, Nikola Filipović, Slavko Dakić, Venčeslav Lončarić, Andro Mohorovičić i Ivo Maroević.

Komisija je u neizmjenjenu sastavu djelovala praktično do današnjeg dana. Navedene njezine zadaće pokazuju da je Komisija, iako za njezino osnivanje nema nikakva drugog legalnog pokrića osim privremenog poslovnika, mogla raditi gotovo sve, a isto tako u pojedinim slučajevima nije morala raditi ništa, a sve prema »odredbi Gradskog poglavarstva«. Poglavarstvo i Komisija na taj su način preuzeli odgovornost za sva događanja u prostoru grada Zagreba u posljednjih sedam godina. Komisija je u legislativnom vakuumu preuzela ulogu arbitra u pitanjima urbanizma (Trnje, Trešnjevka) i arhitekture (centri, galerije, tajkunare). Odgovornost koju su preuzeli bila je golema, a golemi i zastrašujući su i rezultati njihova djelovanja.

Ovogodišnji su izbori pokazali da je obveza politike vladanje u interesu građana. I arhitektura i politika moraju ispravno pozicionirati instrumente odlučivanja u oblikovanju prostora. Iskustvo propaloga režima pokazuje da ti instrumenti ne mogu biti netransparentne, polutajne komisije, nego jedino afirmacija arhitekture kao javne djelatnosti.