Između amnezije i amnestije

Između amnezije i amnestije

Kratkim izlaganjem nadopunio bih nekoliko rečenica koje su večeras izrekli moji prethodnici. Prije svega želio bih se pozvati na lijepu rečenicu koju je izrekao kolega Neidhardt. To je rečenica: »Politika je propala.« Želim pitati uvažena i meni iznimno draga arhitekta na koju on to politiku misli. Čini mi se da znam, konačno, implicite, on je to i rekao. Misli na onu politiku koja je u našoj zemlji prestala biti važećom 3. siječnja 2000. Padom Tuđmanova režima. Ja u to ne vjerujem. Štoviše, čini mi se kako se ta politika na upravo groteskan način nastavlja i danas. Groteskan način stoga što su maskote Tuđmanova režima neznatno promijenile ruho.

Kada su arhitektura i urbanizam u pitanju, vjerojatno nitko nije proteklih godina toliko prozivan kao bivša zagrebačka gradonačelnica Marina Matulović-Dropulić i njezini operativci Slavko Dakić i Venčeslav Lončarić. Marina Matulović-Dropulić danas je postala potpuno nezamjetljiva zastupnica u Saboru. Tiha u svojem sivilu. Dvojica nekoć istaknutih operativaca njezine, a to znači ponajprije Tuđmanove politike, i danas svima nesmiljeno daju lekcije. Po novinama, na tribinama, sa svojih visoko pozicioniranih fotelja gradske vlasti. Dakako da nitko od njih ne priznaje vlastite loše postupke kojima su teško oštetili ne samo izgled, nego isto tako i proračun grada Zagreba, nego na dirljiv način podmeću svoju nečasnu rabotu Nepoznatom Nekom. U tom su poslu našli grlatije i naoko artikuliranije glasnogovornike. Tko su oni? To su pak operativci operativaca. Sivi i monotoni. Oni koji su u tuđmanovskoj hijerarhiji zauzimali najniža i često potpuno anonimna mjesta. To su oni koji su pokorno opsluživali tuđmanovsku scenu.

Ti negdašnji rekviziteri i dekorateri danas uzimaju riječ i busaju se u prsa. I predstavljaju se kao pristojna čeljad nadasve sklona beamterskom moraliziranju. Tko je to bio dvorski scenograf Tuđmanova režima? Tko je u odvratno sivilo Matešine Vlade unosio elemente lažne postmoderne, a revnosno iz dana u dan lickao oltare Katedrale duha? Koji je to rafinirani stručnjak kome je vrhovnik povjeravao i tako intimne državne zadatke kao što su izbor dara za samog Svetog Oca kada je on prvi put došao u Hrvatsku? Taj čovjek ima svoje ime: Nenad Fabijanić. Fabijaniću sada ministriraju arhitekti Pollak, Škreblin i još poneki. Fabijanić, Pollak, Škreblin... imaju mnogo toga zajedničkoga. Jedno je i to da su to pedesetogodišnji arhitekti iznimno skromna opusa. Od arhitekta bez kuća možda je jadniji samo književnik bez knjiga. Ali nisam baš sasvim u to siguran. Stvaralački sterilitet, možemo ga nazvati sivilom, oni nadomještaju pokornim opsluživanjem vlasti vjerujući u moć zaborava. Dakako da im pri tome ništa nije strano. Izvrtanje činjenica i ponavljanje prozirnih neistina najmanje što bi im moglo zasmetati.

Otvarajući večerašnji razgovor Krešimir Rogina postavio je jedno zanimljivo pitanje. Postoje li arhitektonski Aralice i Jergovići? Dakako da postoje, međutim aralice i jergovići nas zaista ne trebaju brinuti. Oni su barem jasni u svojim krajnostima. U njihovu međuprostoru postoji ona opasna siva i sterilna masa koja nas treba zabrinjavati. Ta masa zagovara amneziju koju svim silama nastoji preobraziti u amnestiju. O tim međuprostorima, koje je na početku naše rasprave izrekao kolega Rogina, zaista bismo trebali voditi računa. Kako? Imenovanjem stvari pravim imenom. Laž nazivati laži, a istinu istinom. One koji lažu prozivati i ne dopustiti im da nametnu amneziju, jer znamo da iza nje slijedi amnestija.