Ironična reinterpretacija Poea

Mislav Brumec, Smrt Ligeje: horor-melodrama, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2000.

Literatura o kazalištu i za kazalište na hrvatskom jeziku prilično je malobrojna i njezin se opstanak može zahvaliti samo rijetkim entuzijastima. Tako hrvatski centar ITI već nekoliko godina zaredom polako, ali sigurno pribraja primjerak po primjerak u svoju izdavačku biblioteku. Možda su najvažniji dio te biblioteke, ako govorimo o suvremenoj hrvatskoj drami, izdanja pod zajedničkim nazivnikom Prijevodi hrvatske drame, koji dvojezičnošću (hrvatski/engleski) omogućuju prezentaciju domaće drame i na stranom tržištu. Najnovije izdanje te biblioteke je drama mlada, ali već afirmirana, autora Mislava Brumeca Smrt Ligeje, koja je već doživjela uprizorenje na kazališnim daskama.

U ovoj će se drami Brumec upustiti u intertekstualnu igru s dvama tekstovima Edgara Allana Poea, Ligeja i Pad kuće Usher, spojivši likove i motive u jedinstvenu radnju. Tako će Ligeja dobiti prezime Usher, a njezina će istodobno zastrašujuća i zadivljujuća ljubav, čija moć nadvladava i smrt, dobiti incestuozni predznak usmjeravanjem na brata Roderika Ushera. Radnja drame izgrađena je oko ponovnog susreta Ligeje i Roderika nakon mnogo godina. Roderik dolazi u posjet u društvu prijatelja Trevora i žene Rovene, čija će pojava u Ligeji pobuditi snažnu ljubomoru i posesivnost prema bratu te ona neće prezati ni pred ubojstvom kako bi zadržala brata uza se. Tako postavljena priča ne udaljava se od mračna ugođaja Poeovih djela, a sve to potpomognuto je i bizarnim detaljima u izgledu ili postupcima likova, no drama je u cjelini pomak k ironičnoj reinterpretaciji Poeovih djela, što postaje i njeno temeljno obilježje. Pritom, područje autorove igre neće se zadržati samo na kombinacijama između likova tih dviju pripovijesti, nego će se proširiti i na žanrovsko određenje drame, pa i šire. Tako ta horor-melodrama dobiva višeslojnost unutar koje će se pojedini dijelovi dopunjavati, ali i isključivati, ostavljajući čitatelju ili redatelju mogućnost različitih sagledavanja ovog teksta.

Brumecov jezik Poeovoj poetičnosti suprotstavlja racionalnost u izrazu, što kao posljedicu ima donekle distanciran odnos likova spram onoga što se događa, unatoč pretpostavci o njihovoj snažnoj emotivnoj uključenosti u događaje. Ljubavnom trokutu Ligeja-Roderik-Rovena, koji funkcionira prema zakonima melodrame (Ligeja, zla protagonistica koja ne preza ni pred čim naspram nevine, dobre Rovene), iako pomalo iskrivljenima (jer sudbonosna vezanost protagonistice počiva na incestu), suprotstavljen je prizemni, komični, trokut Oskar-Anabela-Kristof, koji je izokrenuti odraz glavnih protagonista, čime je sva patetičnost i uzvišenost osjećaja i postupaka poništena — dok prve vodi želja za ljubavlju, duhovnim vrijednostima, druge vodi želja za materijalnim bogatstvom; dok Ligeja predstavlja učenost svojom teorijom o snazi volje, Oskar učenim rečenicama izaziva podsmijeh prema učenosti i sl. Likovi također sami u sebi nose ironiju sudbine, koja na razini cijele drame funkcionira kao autorov komentar: primjerice, Ligejina će smrt tako, bez obzira na njezinu uvjerenost da snaga volje može nadjačati sve, biti posljedica pukog slučaja, čime će se poništiti ta njezina teorija, a u liku njenog sina Rafaela, na neki način najznakovitijeg s obzirom na cijelu dramu, sabrat će se brojne osobine: on će, kao materijalni dokaz ljubavi između Ligeje i Roderika, inteligencijom, dobrotom i iskrenošću uzvisiti tu, u osnovi iskvarenu, ljubav, ali je istodobno svojim nakaznim izgledom i osuditi i poniziti; njegova iskrenost i čistoća misli i želje da bude voljen bit će u suprotnosti s činjenicom da kroz njegova usta proizlazi možda i jedini očigledni ironijski komentar stanja (koji u ostalih treba tek iščitati), i to kroz stihove kojima je popraćen kraj svakog dijela radnje, a koji su svojevrsna parodija Poeova Gavrana. Na kraju, on će time što, bolestan, traži lijek za besmrtnost, a pronalazi samo formulu za zlato, postati ironičan komentar cijele ljudske sudbine, čime se dramom referira i izvan okvira zadanih samom kombinacijom i adaptacijom elemenata Poeovih priča u dramsku igru.

Ponovno oživljavanje Poeova fantastičnog svijeta, kao i žanra horora (danas postojećeg još samo u šundu), Brumecovo okretanje u prošlost, kojim se ipak ne gubi smisao za sadašnjost, niti za ono humoristično, zanimljiv je odmak od brojnih današnjih modernih pristupa u kojima se nadahnuće najčešće traži u suvremenim »potrošačkim« aktivnostima i temama. S druge strane, u motivima posesivnosti, moći, novca kao pokretačkih snaga likova ove drame lako je prepoznati i suvremenu problematiku, koja zaogrtanjem u poeovsko ruho dobiva stanovitu dozu neobičnosti. Pridodamo li tim kvalitetama i dramaturšku spretnost i sklad u oblikovanju dramskih odnosa, nema dvojbe da će drama i više puta zaživjeti na kazališnim daskama.

Ljubica Anđelković