Intimno i po broju slušatelja

Intimno i po broju slušatelja

Hrvatski glazbeni zavod, Društveni koncert, Intimna muzička večer, Krešimir Lazar, violončelo, Srebrenka Poljak, klavir, 3. svibnja 2000.

Koncert dvoje mladih glazbenika, Krešimira Lazara i Srebrenke Poljak, najavljen je kao središnji projekt Hrvatskoga glazbenog zavoda u svibnju 2000. iz više razloga. Tim se koncertom željelo pokazati da se tradicionalna briga HGZ-a za promidžbu glazbene umjetnosti, poglavito one hrvatske, nastavlja na nekoliko razina. U najavi je stajalo da će središnji događaj večeri svakako biti prva suvremena javna izvedba Sonate za violončelo i klavir u D-duru, op. 5, Božidara Kunca, koja je praizvedbu imala 29. lipnja 1927. u istoj dvorani, a u izvedbi samog skladatelja i legendarnog Jure Tkalčića, za kojega je pisana i komu je posvećena. Valja ipak istaknuti da je ova sonata ponovno zaživjela svoj glazbeni život još prije godinu dana, kad je bila dijelom diplomskoga koncerta Terezije Krčelić, koji se štoviše odigrao baš na godišnjicu praizvedbe. A i sama je praizvedba bila dijelom diplomskoga koncerta Božidara Kunca. Stoga bismo mogli reći da se ovim koncertom Kunčeva sonata željela predstaviti standardnoj glazbenoj publici i inicirati njezin mogući dalji koncertni život u okviru profesionalnih i institucionaliziranih koncertnih sezona. Tek tada bismo mogli reći da je realizirana težnja organizatora za revitalizacijom ove sonate kao dijela s nepravom zaboravljene hrvatske glazbene baštine.

Na tom je tragu i prvo tiskano notno izdanje iste sonate što ga je ovom zgodom promovirala Eva Sedak. Riječ je o faksimilnom izdanju autografa pohranjena u arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda, koji su priredili Marija i Petar Bergamo. Značenje toga izdanja nije samo u promoviranju Kunčeva stvaralaštva nego i u revitalizaciji nakladničke djelatnosti HGZ-a, što je bila inicirana još davne 1862. godine i dosad već nekoliko puta prekidana. Posljednji prekid trajao je punih sedamnaest godina. U ovom je izdanju uz faksimil partiture dionica violončela otisnuta suvremenim tiskom, jer bi, prema mišljenju priređivača, kao faksimil bila opterećena Tkalčićevim oznakama za prstomet, za poteze gudala, a priređivači su mišljenja, kako ističe M. Bergamo, »da valja svakom današnjem izvoditelju dopustiti vlastiti pristup«. Taj se osobni pristup mladih interpreta očitovao ovaj put u iščitavanju Kunčeve sonate kao djela izrasla iz »zrele romantične sonatne tradicije«, kojoj nedvojbeno pripada i po uvjerenju M. Bergamo, s jedne strane, ali i iz impresionističkih skladateljskih slutnji, na kojima je njihova interpretacija uvjerljivo inzistirala, s druge strane. Vrsnim glazbenim dijalogom Krešimir Lazar i Srebrenka Poljak izveli su još dvije sonate za violončelo i klavir: onu Claudea Debussyja, kojom su upravo sjajno završili svoj nastup, i Sonatu za violončelo i klavir u D-duru, op. 64, Ludwiga van Beethovena, kojom su ga započeli. Posljednja je po svemu sudeći upravo te večeri prvi put izvedena u Hrvatskoj. Riječ je naime o preradbi Beethovenova Gudačkog tria, op. 3, koju je skladatelj sam učinio, a nedavno je objavljena kao njegova šesta sonata za violončelo i klavir.

Razloga za odlazak u HGZ te je večeri zaista bilo dovoljno. Međutim, intimna muzička večer — što je također rezultat napora da se istoimeni znamenit koncertni ciklus održavan između dvaju svjetskih ratova revitalizira — bila je nažalost intimna po broju prisutnih slušatelja, koji su — to valja istaknuti — s oduševljenjem prihvatili Kunčevu sonatu. Jednim dijelom razloge tome valja tražiti u nesretnoj koliziji s nastupom atraktivnog engleskog kontratenora Paula Esswooda u HNK-u. To je uzrokovalo izostanak vodećih i inih kritičarskih pera pa se moglo dogoditi da događaj u HGZ-u ostane potpuno nezabilježen u tisku i medijima, kao što je uostalom bio slučaj i s praizvedbom. Stoga se danas zaista ne može ništa znati o onodobnoj recepciji Kunčeve skladateljske večeri. Međutim, razloge za izostanak mnogobrojnije publike drugim dijelom valja tražiti u samom HGZ-u, koji nije bio, kao ni inače, dovoljno glasan u svojim najavama i promidžbi. Stoga se možemo složiti s izjavom što smo je u publici čuli u pauzi, da se čini kako HGZ želi vlastite akcije zakriliti nekim čudnim plaštem tajnovitosti. Dakako da tome nije tako, pa bismo vrijednim djelatnicima HGZ-a, uz zaslužene čestitke na uloženim naporima i ostvarenim rezultatima, poželjeli još malo snage i više promidžbene spretnosti, kako bi njihova nastojanja našla put do respektabilne recepcije.

Sanja Majer-Bobetko