Europski filmovi na HRT-u

Europski filmovi na HRT-u

Filmski program HTV-a u predstojeća dva tjedna pripremio je nekoliko zanimljivih filmskih ostvarenja europskih autora, od kojih svakako treba izdvojiti klasik Brak na talijanski način iz 1964. slavnoga talijanskog redatelja Vittorija De Sike i jednog od najvažnijih predstavnika neorealizma. Vrhunac svoje karijere De Sica je dosegnuo upravo u razdoblju neorealizma, umjetničkog izraza koji je najbolje odgovarao njegovu senzibilitetu.

Redatelj koji je nagrađivan mnogim filmskim nagradama, od toga je čak četiri puta nagrađen Oscarom, i koji u filmografiji broji sjajne filmove poput Čistača cipela, Kradljivaca bicikala, Čuda u Milanu ili Umberta D., Brakom na talijanski način također je postigao veliki uspjeh. Priča o ljubavnom paru: uspješnom poslovnom čovjeku i ženi koji ju prvi put susreo u bordelu i s kojom želi nastaviti ljubavnički odnos, dok se ona planira udati i odlučno ne želi odstupiti od svoje zamisli, ekranizacija je drame Filumena Marturano Eduarda De Filipea. Uz odličan predložak i De Sikinu režiju popularnosti pridonose nastupi Marcella Mastroiannija i Sophie Loren, najpopularnijega glumačkog para talijanskog filma koji je zajedno nastupio u desetak filmova. Brak na talijanski način bio je nominiran za Oscara u kategorijima stranog filma i najbolje glumce. Na kraju je osvojio Zlatni globus, a Sophia Loren mogla se pohvaliti nagradom na Moskovskom filmskom festivalu.

Nadalje još jedan naslov plijeni pozornost, a to je Betty Blue/37.2 Le Matin, francuskoga redatelja Jeana-Jacquesa Beineixa. Ova snažna i nadasve kompleksna drama o nemogućoj ljubavi mladića Zorga i psihički neuravnotežene djevojke Betty jedno je od najdojmljivijih djela francuske kinematografije osamdesetih godina. Betty Blue bio je treći film Jeana-Jacquesa Beineixa, koji je umjetnički kredibilitet stekao filmovima Diva i Mjesec u slivniku. Premda su ocjene Beineixova filma bile različite, film je nominiran za Oscara za najbolji strani film i uspješno je promovirao atraktivnu francusku glumicu Beatrice Dalle.

Ljubitelji suvremene njemačke kinematografije zacijelo će zainteresirati film Phillipa Weignera Japanci su bolji ljubavnici (Japaner sind die besseren Liebhaber) iz 1995. godine, a riječ je o zanimljivoj komediji koja neobveznim humorom i pitkošću može zadovoljiti ukuse široke publike, ali i zahtjevnijega dijela gledateljstva.

Još jedan talijanski film Hvala na svemu (Grazie di tutto) iz 1997, redatelja Luke Manfredija pruža izvrsnu zabavu. Manfredi kojemu je ovo prvi film pokazuje izniman senzibilitet za svakodnevne sitne stvari koje ljudske živote i situacije mogu učiniti smiješnim, ali tužnim. Ovaj film o problemima u suživotu sa starijim osobama zanimljiv je i po tome što su stariji likovi iz priče temeljeni na stvarnim osobama iz redateljeve obitelji. Tomu pridonosi i činjenica da lik ostarjeloga Pietra glumi redateljev otac, poznati talijanski glumac Nino Manfredi.

Poljska je kinematografija zastupljena filmom Čovjek Z... (Czlowiek Z...) iz 1993. redatelja Konrada Szolajskog. Riječ je o vrlo zabavnu filmu koji spaja dramatične i komične elemente te je svojevrsna parodija cijenjenih filmskih ostvarenja Andrzeja Wajde kakvi su Čovjek od mramora i Čovjek od željeza. Iako Szolajski rabi strukturu kakvom se koristio i Wajda, njegovi junaci upadaju u niz komičnih situacija te nisu nalik Wajdinim neprijepornim herojima.

S obzirom na ponuđene naslove, poklonici europskoga filma zasigurno se neće osjetiti zakinutim za kvalitetne filmove novije produkcije, kao ni za provjerene i uvijek rado viđene klasike.

Zvjezdana Bubnjar