Europa i Hollywood

U trenutku kada se »Vijenac« priprema za sustavno i opsežno praćenje neholivudskoga filma nameće se pitanje o potrebama i razlozima takve odluke, a i o tome koliko se u nas zna i koliko je moguće znati o svim onim kinematografijama koje u naše kinematografe zalaze rijetko ili uopće ne zalaze. Mnogi će intelektualci, posebice oni koji se filmom nikada nisu sustavnije bavili, pozdraviti tu odluku, usput izražavajući prezir prema, blago rečeno, infantilnoj holivudskoj produkciji. No, izveden najčešće iz poznavanja književnosti i kazališta, to je stajalište ne samo vrlo površno nego i pogrešno. Točno je doduše da je Hollywood industrija i kao svaka industrija usmjerena prema dobiti i da, ulažući daleko najviše novca od svih svjetskih produkcija ne samo u proizvodnju pojedinih filmova nego i u razvoj tehnologije, najpreciznije istražuje i strukturu publike i njezine želje te joj i najuspješnije podilazi. Uz to ne treba zaboraviti da, ma koliko holivudski filmovi bili skupi, nije rijedak slučaj da propaganda za njih biva još skupljom od proizvodnje. Doduše, većina holivudskih recepata ili barem njihovih glavnih sastojaka, nisu tajna ni za koga, pa je tako svima jasno da je filmska publika u prosjeku sve mlađa i mlađa i da tinejdžeri danas predstavljaju njezin najveći dio. Zbog toga velik broj holivudskih filmova i ima pojednostavnjenu priču, ali umotanu u sjajnu ambalažu vrhunskih specijalnih efekata i vizualnih atrakcija. No, osim te glavne struje (u kojoj također ima vrlo dobrih ostvarenja koja zahvaljujući filmskom prosedeu njihovih autora funkcioniraju na više razina, pa osim brojne mlade publike koja traži isključivo nepretencioznu zabavu može zadovoljiti i zahtjevne gledatelje) postoji niz ponešto drukčijih filmova, među kojima svake godine ima i mnogo odličnih ili vrlo dobrih ostvarenja po kojima je holivudska produkcija (čak i bez nezavisne američke produkcije koja također nudi niz vrlo zanimljivih i od srednje holivudske struje bitno različitih djela) zasigurno najkvalitetnija nacionalna produkcija. No, problem je u tome što je ona zahvaljujući sposobnosti nametanja u tržišnim okvirima zapravo zauzela više od devedeset posto prostora u kinima, a i u medijskom praćenju filma.

Iako je tako gotovo svuda gdje prikazivalaštvom vladaju jedino zakoni tržišta, Hrvatska je bila jedan od najekstremnijih slučajeva, zahvaljujući gotovo monopolističkom položaju zagrebačkih Kinematografa, kojima je niz godina gotovo jedini kriterij izbora bila činjenica da li je film zaradio više od sto milijuna dolara u SAD, a paradoksalno je da je ta tvrtka unatoč takvu primitivnom komercijalizmu koji nije vodio računa o specifičnostima našeg tržišta završila u teškoj financijskoj situaciji. Razlog tome je možda i zamor gledatelja istom vrstom filmova, jer na kraju krajeva ni najstrastveniji ljubitelji čokolade ne mogu se svakodnevno hraniti samo tom delicijom. Pokazalo se to već 1998, kada su rijetki europski filmovi koji su se uspjeli probiti do naših kina posjetom nadmašili podosta holivudskih stomilijunskih hitova. A da su te promjene zanimanja dijela publike postali svjesni i naši distributeri i prikazivači, posebice nakon slabljenja pozicije Kinematografa, pokazuje i činjenica da se u posljednjih mjesec dana pojavilo dosta zanimljivih neholivudskih filmova — brazilski Glavni kolodvor, španjolski Djevojka mojih snova, britanski Marta, volimo te, francuski Život iz anđeoskih snova i jugoslavenski Nebeska udica.

Međutim, ako bismo pitali čak i ljubitelje europskog filma koliko se u nas zna o neameričkom filmu, odgovor bi bio — vrlo malo. I doista se u nas još govori o dubokoj krizi francuske kinematografije, iako ona godišnje ima i desetak odličnih filmova, od vrlo kvalitetnih skandinavskih produkcija stanovitu je medijsku pozornost zaslužio tek danski pokret Dogma 95, rijetki će znati imenovati bilo kojega osim Pedra Almodovara i Bigasa Lune iz niza sjajnih španjolskih redatelja, a gotovo se nitko neće sjetiti da je jedna od najcjenjenijih kinematografija u svijetu iranska, s više od stotinu nagrada na raznim međunarodnim festivalima devedesetih ili da, recimo, Slovaci (doduše u koprodukciji s većim i bogatijim kinematografijama) sustavno rade efektne ekranizacije klasičnih bajki itd.

To je doduše shvatljivo ako se uzme u obzir dosadašnja praksa u našim kinima, ali ako se uzme u obzir mali ekran (koji doduše ne pruža isti doživljaj kao kino), onda se situacija bitno mijenja, jer je HRT u devedesetima prikazivao godišnje između sto i dvjesto neholivudskih filmova, što za cijelo desetljeće iznosi više od tisuću i pol novih naslova. Iako je u tom broju i nekoliko stotina klasičnih (uglavnom iznimno vrijednih) naslova, a isto toliko i televizijskih filmova (a granica je između igranog i televizijskog filma, posebice u Europi gdje su televizije odigrale ključnu ulogu u spašavanju nacionalnih produkcija ugroženih od najezde Hollywooda, prilično nejasna), i dalje preostaje impozantna brojka od gotovo tisuću suvremenih neholivudskih filmova, koji su mogli pružiti relevantan uvid u ono što se zbiva s filmom izvan SAD, bez obzira što ipak svi najbolji filmovi nisu stigli do nas bilo zbog toga što su njihovi distributeri gajili uzaludne (nadajmo se da više neće biti tako) nade da će ih prodati našim kino- ili videodistributerima, ili im se pak Hrvatska činila nezanimljivim tržištem, ili su (posebice neki od Francuza), htjeli postići cijene koje bi bile znatno iznad mogućnosti HRT-a, baš kao i cijena za najpopularnije američke filmove, koje široka publika ipak najradije gleda.

Tomislav Kurelec