Vijenac 162

Film

Bombarder

Erin Brockovich

SAD, 2000, režija Steven Soderbergh

Bombarder

Erin Brockovich

SAD, 2000, režija Steven Soderbergh, scenarij Susannah Grant, fotografija Edward Lachman, uloge Julia Roberts, Albert Finney, Aaron Eckhart, Marg Holgenberger, Peter Coyote, Veanne Cox

Stvarno je zanimljiva komercijalna sudbina Stevena Soderbergha, sineasta koji se filmovima Seks, laži i videovrpce, Kafka i Kralj ulice afirmirao kao jedan od najdomljivijih američkih autora s kraja osamdesetih i početka devedesetih, no s poraznim tržišnim učinkom koji mu opstanak u filmskoj industriji nije činio posve izvjesnim. Podijeljene kritike i slab komercijalni odjek potencijalnoga hita Daleko od očiju (inače njegov možda najbolji, a svakako najatraktivniji film), sa zvjezdanim parom George Clooney — Jennifer Lopez, teško da je mogao unaprijediti njegov holivudski status; ipak, angažiran je na projektu s najvećom ženskom zvijezdom današnjice, Juliom Roberts. S obzirom da je sadržaj filma (priča o samohranoj majci koja se zaposli kao tajnica u maloj odvjetničkoj tvrtki i svojom energijom i upornošću raskrinka moćni kemijski koncern što je alarmantno ugrožavao zdravlje stanovništva) bio karakterističan za televizijska ostvarenja, producenti su vjerojatno pretpostavili da će im i pored glumačke megazvijezde biti potreban svjež, nerutiniziran redateljski pristup te je izbor nezavisnjaka Soderbergha iz te perspektive logičan, a pokazat će se i presudan.

Naime, za razliku od neuspjeha kultnog postmodernističkog prvaka horora Wesa Cravena s biografskim filmom Glazba mog srca koji je Meryl Streep ove godine donio oskarovsku nominaciju, a gdje je Craven televizijski sadržaj oblikovao kao standardni televizijski film iznadprosječne produkcije, Soderberghov tretman građe bio je posve različit. On je film s jakim budžetom od pedeset milijuna dolara produkcijsko-dizajnerski koncipirao kao niskobudžetno ostvarenje, ustrajavajući na svjesno oskudnoj produkciji (čiji su najznakovitiji uzorak preeksponirane snimke u kontrasvjetlu) koja će u osnovi podobnoj pričici o američkom snu (zasnovanoj na stvarnim događajima i stvarnoj Erin Brockovich) dati autentično i sugestivno dokumentarističko ruho.

Nedvojbeno, Soderbergh je pronašao pravi ključ i kreirao atmosferu koja nosi film, ali velik problem imao je u karakterizaciji glavnoga lika i nastupu same glumice. Filmska (a kažu i stvarna) Erin Brockovich vrlo je privlačna mlada žena, koja svoje tjelesne potencijale dodatno prisnažuje izazovnom, no jeftinom garderobom, a po prirodi je iznimno impulzivna, neprestano spremna vulgarnoverbalno napasti svakoga koga u tom trenutku doživi kao negativca. Kad je netko u životu prošao kroz kojekakve neugodne situacije, ima na vratu troje male djece čiji očevi ne plaćaju alimentaciju te usprkos svojim najboljim htijenjima i neospornoj inteligenciji ne može dobiti nikakav posao, kad se dakle sustavno nalazi u egzistencijalnom minusu, onda se frustracije i neprimjerene reakcije takve osobe mogu razumjeti, premda je iz svega u filmu prikazana više nego očigledno da je Erin Brockovich — zahvaljujući upravo nagloj ćudi i prostačkom jeziku — za mnoge svoje nedaće i sama kriva. No Soderbergh, posve logično jer riječ je o junakinji s kojom gledatelj u ovakvom filmu mora suosjećati, želi da ona bude — u svojoj nekonvencionalnosti — i nadasve simpatična. I tu nastupaju problemi. Mlada, atraktivna i inteligentna žena bit će na svoj način simpatična kad kaže da je do povjerljivih podataka došla zahvaljujući svojim sisama, ili kad superiorno-ironično objašnjava da je uspjela skupiti velik broj potpisa za zahtjev za odštetom tako da je svima koji su joj se potpisali popušila. Međutim kad se iz pozicije ljepotom, atraktivnošću, inteligencijom i pameću superiorne osobe bespoštedno obrušava na sve one koje doživljava inferiornim kreaturama, to je već kud i kamo manje simpatično bez obzira na njezin senzacionalni izgled, što je inače u takvim situacijama često olakšavajuća okolnost. Žestoki napadi na kolegice s posla, gotovo redovito neugledne sredovječne žene sitnodušnoga službeničkog mentaliteta, možda se mogu tolerirati kao afirmacija mladosti, ljepote, dinamike i vitalnosti nad sivilom izraubanosti i učmalosti, ali kad se Brockovich tipično kompleksaški obruši na mladu odvjetnicu nadasve zanimljive fizionomije (sjajna minirola Veannee Cox), kazavši joj da ima dvije lijeve noge u groznim cipelama — a ne treba zaboraviti da ta modna opaska dolazi od osobe koja se, neprimjereno vlastitoj poslovnoj okolini, odijeva kao cura iz predgrađa kad subotom navečer odlazi u središte grada u potrazi za erotskom avanturom — onda za njezino ponašanje teško da može biti naklonosti. Soderbergh kao autor očito ne misli tako, jer nekoliko prizora dalje (ne)izravno odobrava napad Erin Brockovich pokazujući nedoraslost mlade odvjetnice u razgovorima s oštećenicima.

Julia Roberts svojim entuzijastičkim i visokoenergetskim nastupom dijeli s režiserom viziju netaktične impulsivne napasnice koja usprkos svim slabostima osvaja srca gledatelja, no u ovoj se prilici moram sjetiti jedne druge aspirantice skromna društvenog staleža koja je uspjela ostvariti američki san. To je Melanie Griffith u Zaposlenoj djevojci Mikea Nicholsa — ako se usporedi jednako nadarena i sposobna, također vrlo privlačna, ali decentna, plaha i nježna Griffith u tom filmu s Erin Brockovich Julije Roberts, onda je jedina prava Erinina prednost veći stupanj emancipacije — možda dovoljno za feministe i dijelom pobornike političke korektnosti (zanimljiv je motiv filma zamjena tradicionalnih spolnih uloga — Erinin macho muškarac pretvara se u pravu kućanicu, dok nje zbog poslovnog angažmana po čitave dane nema kod kuće), no premalo za one koji prednost daju sofisticiranijim osobnostima.

Kad se sve zbroji i oduzme, a u nedostatke filma treba ubrojiti i slabo razrađen odnos Erin i njezina dečka (Eckhart) te nerealiziranje svih potencijala koje je nudio načelno vrlo zanimljiv odnos Erin i njezina poslodavca (Finney), onda je Erin Brockovich — svojevrsna smjesa već spomenute Zaposlene djevojke, Silkwooda (zanimljivo, također Nicholsov film) i Scorseseove Alice više ne stanuje ovdje — solidan film koji se s nekim drugim režiserom i nekom drugom glumicom vjerojatno ne bi maknuo mnogo dalje od dosadna daveža. Erin Brockovich zaista je film režisera i njegove glumice (ili u ovom slučaju možda više glumice i njezina režisera), kao što sam jednom prilikom napisao za drsko podcjenjen dragulj Spikea Leeja Girl 6, no dok je veza Leea i utjeloviteljice naslovne junakinje njegova filma Therese Randle besprijekorna, odnos Soderbergha i Julie Roberts, kao što je u tekstu pokazano, počiva na ponešto krivim pretpostavkama. Ipak, Soderbegh je odveć dobar režiser i Julia Roberts odveć dobra i privlačna glumica da cijela stvar ne bi funkcionirala.

Damir Radić

Vijenac 162

162 - 18. svibnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak