Dragocjeni van Rijnov opus

Dragocjeni van Rijnov opus

Rembrandt — od autoportreta do Biblije, Cankarjev dom, Ljubljana, 20. travnja-23. srpnja 2000.

U ljubljanskom Cankarjevu domu, u Prešernovoj 10, postavljena je izložba Rembrandtovih grafičkih djela. Cijeli izložbeni projekt pripremljen je u suradnji s amsterdamskim Museum Het Rembrandthius, muzejem koji je smješten u Rembrandtovoj kući u Amsterdamu. Osnovan je 1911, trenutno se obnavlja u izvornom obliku prema sačuvanim originalnim dokumentima, a nedavno mu je dograđeno krilo za posebne izložbe, uredi i prodavaonica. Muzej se nalazi u Jodenbeerstraat u Amsterdanu, gdje je slikar proveo veći dio života i čuva najpotpuniju zbirku Rembrandtovih djela na papiru, čiji se dio može pogledati u Ljubljani.

Izložba sedamdesetak Rembrandtovih grafika podijeljena je u nekoliko tematskih sklopova, ciljajući na Rembrandtovu široku tematiku. Preselivši se u Amsterdam, kako sâm kaže »tamo gdje prebiva duša države Holandije«, ranih tridesetih godina 17. stoljeća iz rodnog Leidena, a zbog sve većeg broja narudžbi, Rembrandt se ozbiljnije počinje baviti grafikom. Njegova široka tematika, što se vidi i na izložbi, raspoređena je u autoportrete, biblijske prizore, genre-prizore, aktove, studije, pejzaže i portrete. Transparentnost Rembrandtovih grafičkih listova, kojih je bilo približno 290, vidljiva je kroz povećala kojima se posjetitelji mogu poslužiti pri razgledavanju izložbe.

U najvećem broju slučajeva Rembrandtove grafike nisu bili predlošci za slike, nego jednakovrijedna ostavština nizozemskoga majstora. Efekti koje Rembrandt postiže u svojim grafikama često nadmašuju njegova slikarska dostignuća. On se u izradi grafičkih listova snalazi jednako kao i pri izradi ulja na platnu. Njegove grafike u cjelini obilježava visoki stupanj realiteta, sjajan chiaro-scuro, slobodan i tekući potez.

Velik dio opusa Rembrandtovih grafika numeriran je prema sustavu koji je razvio Adam Bartsch u Catalogue raisonné 1797. Bartschov katalog uređen je tematski, ne kronološki, a neke grafike dokazano su pogrešno atribuirane tako da danas u katalogizaciji nedostaju neki brojevi.

Već u najstarijim poznatim grafikama, dvjema majčinim portretima iz 1628. godine, Rembrandt pokazuje koji mu je zapravo konačni cilj. On želi biti peintre-graveur, nasljeđujući velike slikare i grafičare Albrechta Dürera, Lucasa Van Leydena i Hendricka Goltziusa, a isto tako, kratko vrijeme, grafičkim reprodukcijama oko 1631, poput Rubensa, reklamirati svoja djela.

U autoportretima koji se mogu vidjeti u Cankarjevu domu Rembrandt u malim formatima iscrtava glavu ili poprsje s eksperimentima u izrazu lica i frizuri te efektnu igru svjetlosti koja se pojavljuje na njegovim obrazima. Poznat kao veliki autoportretist, on sebe često slika u egzotičnim odorama i naglavcima od baršuna i krzna ili pokraj sebe prikazuje suprugu Saskiju. Prikazani autoportreti napravljeni su između 1630. i 1639. godine, a najdojmljiviji su Autoportret s otvorenim ustima (1630) i Autoportret mrka pogleda (1630).

Najbrojnija Rembrandtova motivika je biblijsko-religiozna. Obrađujući teme iz Starog i Novog zavjeta, koje je često radio i u ulju, Rembrandt slijedi pisanu riječ i tradiciju pa su te teme prepoznatljive. Rembrandt je poznavao djela svojih prethodnika jer je posjedovao više od tri tisuće grafičkih listova s biblijskom tematikom. Abrahamova žrtva (1655), David u molitvi (1652), Djevica s djetetom u oblacima (1641) i Kristovo učenje (1643-49) samo su neke grafike prikazane u Ljubljani, s tim da se među tim djelima nalazi i bakrena ploča s prikazom Šimunove molitve u hramu (1639). Tim Rembrandtovim grafikama dominira iznimna dramaturgija.

U genre-scenama Rembrandt prikazuje prizore s ulice, prosjake, seljake, bez obzira što to nikada nisu bili spontano uhvaćeni motivi, nego su itekako rađeni u atelijeru. On prikazuje Židove u sinagogi (1648), a sve do 1670. u Amsterdamu nije bilo sinagoge. Sve to upućuje na dublju poruku koju treba iščitavati iz tih scena, radilo se o Igraču golfa (1654) ili Studentu za stolom uz upaljenu svijeću (1642) u kojem je ona jedini izvor svjetlosti dok je sve ostalo u mraku ili polumraku.

Rembrandt je zajedno sa svojim učenicima često radio studije aktova, što je vidljivo po prepoznatljivosti modela koji je prikazan iz različitih kutova. Ekstremni realizam i akademske poze njegovih Dijana glavne su karakteristike tih djela. Rembrandt je u grafici radio i pejzaže. Smješten u Breestraat, odakle se brzo moglo pobjeći iz grada, pronalazio je motive (Sixov most, 1645; Tri stabla, 1643) koje i danas možemo rekonstruirati. U pejzaže iz razdoblja 1650-53. godine, Rembrandt uvodi planine kao dodatnu egzotiku (Pejzaž s ribolovcem i dva labuda, 1650).

Naturalističke i verističke studije u portretistici staraca i glava pozamašno rasvjetljuju njegov istančan prikaz detalja. U grafici Ćelavac u profilu (1630) on do krajnjih granica prikazuje nutrinu čovjeka. Naravno, Rembrandt je portretirao i grafičkog trgovca Clementa de Jonghea i amsterdamskoga trgovca Corneliusa Claesza Ansloa. U listovima grafičkih studija istražuje različite motive, od žene u postelji (Saskija na samrti?), autoportreta pa do prosjaka i staraca koji nisu ni u kakvu kompozicijskom odnosu. Tek su na istom otisku.

Rembrandtova izložba u Ljubljani, stoga, upućuje na nov odnos prema velikom majstoru, kojega se od sada može promatrati u posve drukčijem svjetlu. Svjetlu peintre-graveura. Stoga, 135 kilometara i nije neka udaljenost.

Marko Kružić