Dobrodošli na hrvatske Havaje

Dobrodošli na hrvatske Havaje

Poznavanje biljaka, njihovo uzgajanje i ljubav prema njima tradicionalni su u povijesti čovječanstva. Suvremeni ih je čovjek najčešće zamijenio poznavanjem raznih automobila, osiromašivši time svoj svjetonazor. Manija kićenja životnoga prostora palmama ne može nadomjestiti pomanjkanje toga shvaćanja i doživljavanja prirode, a ono će se sve više očitovati kao malograđanština, megalomanija i kič

Oduvijek su se uz plodonosna sadila i ukrasna stabla, kako u privatnim vrtovima, tako u javnim parkovima, na trgovima, ulicama, cestama i šumama. Vrste stabala bile su prilagođene geografskim područjima, klimatskim uvjetima, sušnim ili navodnjenim predjelima, ali i tradicionalnim, pa čak i vjerskim običajima. Stablo se ponajprije gajilo kao ukras, ali i u praktične svrhe uporabe drva, radi hlada, zaštite od vjetra i dr. Redovito su se sadila i gajila stabla primjerena određenim geografskim i klimatskim uvjetima, ali katkada i egzotična stabla, kojima se morala posvećivati posebna briga. Južno se drveće često gajilo u staklenicima.

Palme, kojih ima na stotine vrsta, biljke su tropskih i suptropskih krajeva. U nas, na našoj obali, gajilo se poneko stablo palme u zaštićenim privatnim ili javnim parkovima, posebno na južnom Jadranu, u vrtovima peljeških i dubrovačkih pomoraca, kapetana, koji su ih donosili s putovanja, kao i ostale egzotične biljke. Iz tih bujnih vrtova, zaštićenih zidovima, uzdizale su se slikovite krošnje i poneke zasebne palme, dajući tim kultiviranim stambenim ili ljetovališnim ambijentima već tradicionalno osebujni pečat.

Smrt murvama

Presudan je za promjenu izgleda dalmatinskih gradova i gradića bio rasadnik palmi na Visu, koji je počeo opskrbljivati prvo Split za sadnju na tradicionalnoj obali, od 1922-1927, gdje su prije rasle murve. Međutim, u tom međuratnom razdoblju još nije bilo poplave palmi na Jadranu. One su se sadile i gajile uglavnom u nekim istaknutijim turističkim ljetovalištima, od sjeverne Opatije do južnoga Dubrovnika, i na tim su položajima, u okružju modernih hotela imale neko opravdanje. I zapadni je dio stare splitske rive već postao prepoznatljiv po svojim redovima palmi (ali ne i istočni, gdje već gotovo gola stabla svojim vertikalama remete sklad pročelja Dioklecijanove palače iza njih).

Međutim, palma, kao tropska i suptropska biljka, ne podnosi našu klimu, pogotovo zimske mrazeve i bure. Spomenuo bih da je i zapadna obala splitske luke prije rata bila zasađena palmama, ali su sve uginule od naleta bure i posolice, pa su nakon toga tu zasađeni tamarisi.

Da su palme potpuno strane i prirodno neprilagođene našoj klimi, dokazuje i činjenica da na onima, najčešće u nas sađenima, plod datulje uopće ne može sazrijeti, nego ostaje malen i nerazvijen. Osim toga, suho se lišće nakon vegetacije, radi ljepšeg izgleda, redovito uklanja, dok bi baš ono zimi moralo štititi taj osjetljivi dio palme.

Ali sve je to bilo podnošljivo, čak i slikovito i ugodno oku, do prije pedesetak godina, kada je naglo nastupila izrazito skorojevićka i pretenciozna masovna sadnja palmi gotovo u svim mjestima i mjestašcima duž cijele naše obale.

Željni ljeti hlada, a zimi sunca, stanovnici kopnenog i otočkog priobalja sadili su u svim svojim lukama i lučicama listopadna stabla, najčešće murve (dudove). Sve su lučice bile njima zasađene, pružajući bujnim zelenilom velikoga lišća ljeti ugodan hlad, a zimi temeljito posječenim granama, do samih debelih dijelova drva, posebne raznolike oblike, poput svojevrsnih skulptura.

Splitski slikar Ante Kaštelančić, koji je pedesetih godina slikao pelješke, korčulanske i hvarske lučice, taj je ciklus slika nazvao po murvama u njima. Murve su se u devetnaestom stoljeću mnogo uzgajale radi gajenja dudova svilca, i u kućnoj radinosti. Međutim, stabla murvi, zelena ili gola, postala su gotovo urbanistički pečat lica tih gradića i ribarskih mjesta na našoj obali, pogotovo onih otočkih. Murve su imale tek jedan nedostatak, zbog čega su ih mnogi i napustili: da su se djeca po njima verala, berući plodove, i da su one svojim plodovima — naročito crne murve, ali ne i bijele — zagađivale tlo pod sobom.

Naglom pojavom (iako skupih) sadnica palmi, tijekom svega nekoliko desetljeća uklonjene su sve murve, ali i ostala stabla, a započela je masovna, neumjerena i neobrazložena sadnja palmi, bilo onih rebrasta, bilo lepezasta lišća. Danas su gotovo sva, ne samo veća ili turistički razvijenija mjesta na obali nego i mala ribarska naselja, zasađena palmama. One se više ne sade samo u zatvorenim privatnim i javnim parkovima, nego u drvoredima, a posebno redovito na obalama mjesnih luka i lučica. Upravo je deplasirano i smiješno vidjeti lučice tih malih ribarskih i težačkih gradića i mjestašaca, slikovitih kamenih tradicionalnih kućica, s nametljivim redovima tropskih i egzotičnih palmi. A sve iz malograđanske želje za prestižem i težnjom da se tim mjestima dade moderniji i svjetskiji pečat, ne shvaćajući da je to u većini slučajeva najočitiji kič.

Sela naša velika i mala

Palme se, za razliku od drugog drveća, moraju brižljivo čuvati, zimi zaštićivati, a, što je najapsurdnije, one svojim bodljikavim niskim granama dok su mlade ne omogućavaju pristup, a kada izrastu, ne pružaju nikakav hlad. Pogotovo je neprimjereno kada se duž tih luka i lučica sade u dugim monotonim redovima, oduzimajući tako najčešće slikovitim i urbanistički dragocjenim cjelinama privlačan tradicionalni izgled. Bilo bi upravo smiješno, kad ne bi bilo tragično, vidjeti nametljive te ambijentu i klimi neprilagođene redove palmi u izrazito ribarskim slikovitim mjestancima kao na Braču u maloj Splitskoj ili Milni. U Veloj Luci na Korčuli upravo uklanjaju, kako mi vele, stare slikovite borove u luci da bi ih zamijenili pomodnim palmama.

Usporedno s palmomanijom očita je posljednjih pedesetak godina i jedna druga, još opakija i po naš mediteranski krajolik sudbonosnija pojava: masovna zapuštanja i uklanjanja ostalih autohtonih stabala, ili onih koja su već stoljećima udomaćena u ovim primorskim krajevima, kako u slobodnijem krajoliku, tako i na urbanim privatnim i javnim površinama. Prevladavanje ruralnoga žiteljstva u urbanim sredinama, a i pseudourbanizacija i pseudocivilizacija stanovnika u selima i manjim mjestima, prati i gotovo općenita odbojnost toga stanovništva prema svemu ostalom drveću što ne donosi iskoristiv plod. Ta se odbojnost najčešće očituje čak i u stanovitoj mržnji i agresiji prema tom ni krivom ni dužnom raslinju. Najbolji je za to primjer općenita mržnja prema boru. Borove šume i šumice prekrile su velika područja naših obalnih i otočkih krajeva, zatirući autohtono raslinje. Te se šume uopće ne rijede, pa se stabla u takvoj gustoći ne razvijaju slobodno. Te monokulture alepskoga bora (čak i na promašenom monotonom pošumljavanju splitskog Marjana) nisu uvijek poželjne i potrebno ih je stručno rijediti, pa i uklanjati. Ali borovi i šumarci uza samu obalu, ili čak osamljeni borovi u naseljima ili na obalama jadranskih gradića, gdje se oni slobodno razvijaju, veoma su poželjni i korisni, kako zbog slikovitosti, tako i zbog ljeti dragocjena hlada što ga pružaju mjesnom stanovništvu, kupačima i turistima. Ipak vidimo nesmiljenu, upravo zločinačku, sječu i onih već gotovo stoljetnih borova u tim mjestima, pa i u vrtovima uz kućice za odmor, gdje bi oni bili osobito dobrodošli, a zbog odbojne gustoće tih vikendaških naseobina, gdje nema ni mjesta za stabla, ili radi sadnje voćaka, ili jednostavno nekog povrća.

Slično je i s najtradicionalnijim i zacijelo najljepšim mediteranskim drvećem — čempresima. U širem je puku odbojnost prema tim vitkim zelenim vitezovima obrazlagana podsjećanjem na groblja, na kojima su oni karakteristično raslinje. Rijetko ćemo duž cijele naše obale, osim u dubrovačkom kraju, vidjeti čemprese, dok krajoliku susjedne Italije baš oni pružaju najkarakterističniji, najprivlačniji, najplemenitiji i najtradicionalniji izgled.

Seljak najčešće mrzi neplodonosno stablo, a građanin ga i ne poznaje. A ipak postoji obilje drveća koje može prikladnošću i ljepotom oplemeniti naš jadranski krajolik, pogotovo onaj ruralni i urbani. Spomenuo bih tek neka od tih, od kojih bi mnoga mogla zamijeniti megalomaniju masovne i isključive sadnje palmi: osim borova i čempresa, tu su osobito poželjne česmina (crnika) i košćela (pelegrinka, koprivić), zatim tamaris, sofora, divlji i pitomi kesten, platana, bagrem, ariš, brijest, topola, lovor, bukva, lipa, a i neke voćke, kao agrumi (naranča, limun), orasi, smokve, nespole i sl.

Poznavanje biljaka, njihovo uzgajanje i ljubav prema njima tradicionalni su u povijesti čovječanstva. Suvremeni ih je čovjek najčešće zamijenio poznavanjem raznih automobila, osiromašivši time svoj svjetonazor. Manija kićenja životnoga prostora palmama ne može nadomjestiti pomanjkanje toga shvaćanja i doživljavanja prirode, a ono će se sve više očitovati kao malograđanština, megalomanija i kič.

Duško Kečkemet