Čitanka i appendix

Čitanka i appendix

»Književna revija«, časopis za književnost i kulturu, br. 3-6, 1999, Matica hrvatska, Osijek

Središnje mjesto posljednjega trobroja »Književne revije« zauzimaju Sretne ulice — Osječka čitanka uredničko-autorskog dvojca Helene Sablić-Tomić i Gorana Rema, kao svojevrsna sljedbenica niza čitanki Rudolfa Franjina Magjera te Slavonije — zavičajne čitanke Stanka Andrića, objavljene također u »Reviji« 1993. godine.

Oblikujući »jednu moguću i slučajnu čitanku« autori pružaju uvid u osječki književni prostor od njegovih tiskanih početaka do tekuće nam 2000. godine, i to iz raznih kutova motrenja: kao uvodni dio javlja se sažeta kulturna povjesnica Priča o gradu, na nju se nastavljaju kratke poetičke bilješke Pripovijest o autorima, najopsežniji je Tekstuarij — dio koji donosi izbor iz književnih tekstova koji izravno tematiziraju prostor Osijeka, a posljednji dio, Knjigopis, sadrži osnovne bibliografske podatke spomenutih autora. Navedene kompozicijske naljepnice kroz čitanku će se ponoviti četiri puta, jer, želeći osigurati lakšu prohodnost kroz gustu šumu književnika, autori su ih, poštujući kronologiju, ali i poetiku pojedinog, okupili u zasebna poglavlja. Razdoblje Florijana Dražića, prema imenu autora posve zagubljena opusa i životopisa, uvodi nas u osječko pismo 18. stoljeća i, iako ih je poetičkim skicama i bibliografijom obuhvaćeno znatno više, samo su dva književnika (Antun Ivanošić i Antun Josip Turković) predstavljena i izvornim tekstovima. Drugo poglavlje — od početka 19. stoljeća pa sve do sredine 20. — niže književnike šarolike poetičke orijentacije: od kasnoga prosvjetiteljstva do secesije, a i tekstuarij je opsežniji (Iso Kršnjavi, Roda Roda, Jagoda Truhelka, Julije Benešić, Dobriša Cesarić i drugi) da bi u trećem poglavlju — koje se tiče posljednjih pedeset godina — tekstovima bilo predstavljeno više od trideset autora, od Vilme Vukelić, preko Pavla Blažeka, Saše Benčeka, Bore Pavlovića, Ante Gardaša, Zvonka Makovića, Stjepana Tomaša, Josipa Cvenića, Julijane Matanović, Delimira Rešickog sve do najmlađih, Dražena Stojčića, Marinka Plazibata, Marijane Radmilović. Posljednji dio, Slavonsko ratno pismo, donosi pak uvid u osječku književnost nastalu u olovnim ratnim vremenima proteklog desetljeća, koju karakterizira »teško ponovljiva povezanost masmedijskog, kulturnog i umjetničkog pisma«. No, stalno mjesto svih književnika, bez obzira stoji li u bilješci kao godina rođenja 1693. ili 1982, progovorili su u gradu na Dravi i o gradu na Dravi i ostavili pisani trag, uhvatili mu na trenutak dušu i sačuvali je u vlastitim recima... A Sablić i Rem uvodeći u čitanku upozoravaju na kriterije, na činjenice kako je vrjednosni sud ionako slučajnog izbora tekstova napisanih o Gradu ustuknuo pred sentimentalno-nostalgijskim, pa je tako Čitanka tek moguća i slučajna.

Osječkoj je čitanci pridodan i Jezikoslovni appendix autorice Jadranke Mlikota, koja prikazuje razvoj slavonske jezikoslovne misli tijekom devedesetih godina 20. stoljeća obuhvativši djela brojnih istraživača koji se ponajprije bave pitanjem prinosa Slavonije u izgradnji hrvatskog književnog jezika, kako u prošlosti tako i u suvremenosti.

Na posljednjim stranicama »Revija«, između ostalog, bilježi i događaje sa Slavističkoga kongresa održana u Osijeku tijekom rujna 1999. te razgovor s akademikom Radoslavom Katičićem (Branko Kuna), dok je sjećanje na Matka Peića, »pisca koji udiše i sluša svoju domovinu«, zabilježio Stanislav Marijanović.

Kristina Peternai